Životopis Željka Hubača, dramatičara, vrvi zadivljujućim anegdotama i intrigantnim detaljima. Prema intervjuu za “Novosti”, pojedinac dijeli njihovo jedinstveno porijeklo i odgoj. Rođeni od majke muslimanke i oca Hrvata, njihovi primarni skrbnici bili su Čehinja i Srpkinja. Tečno govore srpsko-hrvatski i trenutno žive u Srbiji, gdje se snažno identificiraju kao Srbi. Osoba naglašava da njezin osjećaj identiteta nije vezan uz vjeru ili nacionalnost, već uz pojedince koji su oblikovali njezin život. Zanimljivo je da je njihov izvorni krsni list navodio samo ime njihove majke, ostavljajući značajan prazan prostor na mjestu gdje je trebalo biti ime oca. Njihov rođendan je 19. srpnja 1967. godine.

Obitelj Hubač moj je jedini rod. Žiža i Vili, koje od milja zovem kao svoje roditelje, su stupovi mog života. Otkrivanje mog posvojenja bilo je otkriće iz djetinjstva, koje se odvijalo na prilično neugodan način. Bio sam nježan šestogodišnjak s prebivalištem u Leskovcu kad sam se odvažio kupiti ocat, točnije ono što sam zvao “svinjski ocat”, ali namjeravao sam vinski ocat. Žena za pultom djelovala je uzrujano. Želeći se snaći oko nje, pokušao sam prijeći granicu, samo da bih se susreo s njezinim prodornim glasom koji je uzviknuo: “Požuri, dijete, tvoja te majka otkrila među otpadom!

U suzama sam se žurno vratila kući i ispričala uznemirujući događaj svojoj majci. Zajedno smo s nestrpljenjem iščekivali očev dolazak s posla i tada su mi otkrili istinu: posvojena sam. Na moje zaprepaštenje i s dozom zebnje, sljedećih sam se mjeseci neprestano našao uz majku. Bez izostanka, kad god je imala nastup, pratio bih je u kazalište, gdje bih je nestrpljivo promatrao iz backstagea. Bebinoj majci, mladoj ženi, zabranjen je povratak u Zenicu s novorođenčetom. Umjesto toga, ostala je u tuzlanskom pozorištu, preuzimajući ulogu konobarice.

Pojedinac koji me donio na svijet radio je kao poslužitelj u pozorištu u Tuzli. Saznavši da je moja biološka majka u Zenici odlučila da ne nastavi s trudnoćom, smjestila me u kolica i krenula na putovanje koje je trajalo tjedan dana, jer je stan Žiže i Vilija bio zatvoren samo tog dana. Ostavila me na njihovom pragu, pozvonila i brzo otišla. Do ponedjeljka su Žiža i Vili već donijeli odluku da me požele primiti u svoje živote, čime su zaključili ovu nevjerojatnu priču. Mali Hubač, s TA peći visine dva i pol kilovata, po ulasku u kazalište brzo se zbližio sa sustanarom Batom Putnikom. U Nušićevu “Dr” preuzeo je ulogu Pepike, dok mu je Bata povjerio studentske likove, pa čak i ubacio dječje uloge u predstave, a sve kako bi Željko mogao što više vremena provoditi s majkom.

Odrastajući u kazalištu, često sam se zatekao kako spavam u garderobi. Međutim, nastavak umjetničke karijere nije bio moj početni plan. Nakon odsluženja vojnog roka odlučio sam da upišem Elektroniku na Elektronskom fakultetu u Nišu. Kao jedan od najboljih studenata, uspješno sam upisao treću godinu prije nego što sam se odlučio preseliti u Beograd s namjerom da studiram dramaturgiju. Nažalost, nisam odmah primljen, pa sam tu godinu proveo na visokom obrazovanju u ET-u i upisao i fiziku. Unatoč teškim financijskim okolnostima, dobio sam nepokolebljivu podršku svoje obitelji. Na kraju sam diplomirao fiziku i više puta pokušavao upisati dramaturgiju. Napokon, iz trećeg pokušaja, primljen sam i upravo s istim djelom kasnije ću dobiti prestižnu nagradu “Curana” na Danima komedije i diplomu “Večernjih novosti” deset godina kasnije.

Odgajajući vlastitu djecu, jedina mi je želja bila da dožive isti odgoj kao ja. Otac se nakon majčine smrti preselio u Beograd i naredne tri godine posvetio isključivo brizi o unucima Mateju i Sari. Moja supruga Vili uspjela je završiti fakultet zahvaljujući njegovoj podršci. Dijelim ove anegdote ne kako bih prepričao svoju životnu priču, već kako bih ilustrirao izuzetno djetinjstvo koje sam imao, okružen ljudima punim ljubavi koji su mi dali sve od sebe. Onima koji razmišljaju o odluci o posvojenju, snažno ih potičem da to učine jer će to nedvojbeno pružiti doista iznimno iskustvo.