Nikolu Vranića, nekada viđenog na scenama koje odišu životom kao izuzetnog baletana s više od 30 godina iskustva, nezgodan splet okolnosti pretvorio je njegov izgrađen i srećan život u noćnu moru. Završio je na ulici 2017. godine, postajući prepoznatljiv gospodin s gradskih trotoara u Beogradu, a mnogi su ga sigurno prolazili, a da nisu ni slutili da je zapravo beskućnik. Ovakva priča o životu privukla je pažnju i ljudi iz sveta filma, a rezultirala je ostvarenjem “Beskućnik Dendi”, inspirisanim Nikolinom pričom. Ja sam Nikola Vranić, rođen u Beogradu ’69. godine. Živim na ulici, po ulazima, snalazim se čak i na klupama u parku kada je toplo vreme. Beskućnik sam, nimalo mi nije lako”, govori muškarac obučen u odelo, s kravatom, cvetom na reveru i maramicom u džepu, onaj isti kojeg smo svi sretali na ulicama Beograda, intervjuisanog za TV Prva.
Neretko se dešavalo da danima nije jeo. “Na ulicama mog rodnog grada život je zanimljiv, ali sa druge strane, zna da bude i turoban, naročito kada ste praznog džepa, pa se desi da i dva-tri dana ne jedem ništa. Bilo mi je dobro do decembra meseca 2017, sve je išlo kao po loju”, ispričao je pre dve godine Nikola. Ipak, od dobrog odevanja nije odustao, te retko ko na ulici može da zaključi da je Nikola beskućnik. Naprotiv, deluje kao vrlo otmeni gospodin sa elegantnim stilom oblačenja. To je jedino što mi je ostalo, telefon, garderoba, tri-četiri sakoa, košulje, pantalone neke. Ko još nosi na 30 stepeni zimske cipele – jedino njih imam, moram da skupim da kupim neke sandale, nešto lagano. Ja uglavnom moje stvari držim na hemijskim čišćenjima, u dve radnje sam zamolio da mi oni drže to, kad sam pri novcu odem, pokupim košulju ili sako”, govorio je jednom prilikom Vranić.
Njegovu umetničku karijeru započeo je pre 30 godina, ali je nakon porodične tragedije ostao sam, prodao stan, potrošio novac i ostao bez posla. “Balet! Mogao sam da živim od toga, solidna su bila i primanja kada su premijere, išli smo i na gostovanja. Zagreb, Sarajevo, dnevnice dobijete. Što kažu u onoj pesmi ‘naše mame, naše tate parama nas zasipaju’, e, tako sam ja živeo bez preterivanja i ništa mi nije falilo. Sada slabije igram, ali kada se desi neki performans – da. Probao sam na ulici neku pantomimu, pa su me onda ovi sklonili sa ulice. Mora sve da se promeni, ništa ne traje večno”, govorio je za “Prvu”. Živi od novca koji mu ljudi stave u beretku ili nakon što malo porazgovaraju sa njim. Njegov život pun kontrasta poslužio je kao inspiracija reditelju Jugoslavu Nikoliću da napravi film o njemu – “Beskućnik Dendi”. “Slobodni umetnici su u teškom položaju, ne samo zbog toga što država ne brine o njima ili ih se seti u nekim trenucima i da im milostinju, ali i ostali ljudi, znate i sami kako se teško živi”, rekao je reditelj. Nikola je priznao da se u jednom periodu smučio sam sebi.
“Imao sam ja period kada sam imao kosu, zapuštenu bradu, stvarno sam izgledao kao oni najgori beskućnici koji ne da su dekadu na ulici, već od rođenja. Tako sam izgledao dok se jedno jutro nisam smučio sam sebi i sa ulice – prva berbernica – priseća se. Nakon berbernice zaputio se u pozorište, koje često posećuje kada ga osoblje pusti da prisustvuje predstavi ili kupi kartu od prosjačenja. Zahvalan je prijateljima koji mu nađu poslove ili mu daju koji dinar. Ja Nikolu Vranića znam od ’96. godine, mi smo zajedno igrali u teatru pokreta ‘Mimart’. To je vanserijski čovek i što se tiče ljudskih osobina i umetničkih, neko ko ovakvu sudbinu nije zaslužio. Ovo je iznenađujuće za mene, s obzirom da ga nisam videla skoro 10 godina. On zapravo ne zna ni da prosi, jer neko ko je na ulici pet godina i dalje je zadržao to dostojanstvo”, kaže Ivana Zonjić.

Nije ni sanjao da će ga sve ovo snaći i da će završiti na ulici bez krova nad glavom. “Ulica nosi sve i svašta, na ulici i učite mnogo toga, ali bih voleo da se sklonim sa nje. Svuda sam ja spavao, pre sam se smejao onim prolazima na Terazijama, kad vidim te beskućnike kao što sam ja sada. Čak sam se i gadio što moram da prođem pored njih, osećaju se i mislim ‘samo ovo nikad da mi se ne desi’, a onda sam se ja našao u tome. Onda sam spavao u parku, pa u nekom ulazu”, priča Vranić. Međutim, na asfaltu je doživeo mnogo više prijatnih situacija. “Više je bilo prijatnih trenutaka od kad sam na ulici, nego neprijatnih. Najdraže mi je kada neko zastane, pa ‘ajde što mi da nešto finansijski, nego zastane pa popriča sa mnom, meni puno srce! Sećam se jednog dečaka, došao je i gleda li gleda u mene i mama mu kaže: ‘Nemoj tako da gledaš, nepristojno je’, a on kaže: ‘Čiko, jel smem da te povučem za bradu’, a ja sam tad imao dugu bradu i on me povuče i kaže: ‘Što si ti tužan?’ – priseća se Nikola.