Godine 2010. Mikica se našao u neizvjesnoj situaciji, za dlaku je izvukao život nakon incidenta na skijanju na Jahorini. Ozbiljnost njegovih ozljeda dovela je njegovu desnu nogu u veliku opasnost, što je dovelo do očajničke borbe medicinskih stručnjaka da je sačuvaju. Prošlo je mučnih dvadeset minuta prije nego što je pomoć konačno stigla, ostavljajući ga ranjenog ležati na snježnom terenu. Ne mogu pronaći riječi kojima bih opisao pravi užas onoga što sam prošao, a to ne bih nikome poželio.
Od same pomisli da ću skoro izgubiti svog voljenog Mikicu prožimaju jeza i tjeraju suze na oči. Neopisiv je osjećaj nemoći svjedočiti kako vam dijete izmiče. Strah koji te uhvati kad shvatiš da im je srce stalo, da krvare i ne znaš hoćeš li ih ujutro opet vidjeti žive. Ne znam kako sam uspio održati zdrav razum i preživjeti. Možete li vjerovati da bih sam sebi okončao život da je moj sin iskrvario na smrt? Ne bih oklijevao ni trenutka; Odmah bih sebi donio presudu. Ta me misao izjedala, jer bez Mikice ne bi bilo ni mene. Ali, nekim čudom, Bog je intervenirao, na čemu ću mu biti vječno zahvalan. Moj sin je sada živ i zdrav, izgleda lijepo kao lutka, obasut majčinim poljupcima.
Dan kada se probudio slavimo kao njegov drugi rođendan. Prošlo je puno desetljeće od te kobne godine. Bilo je to užasno vrijeme, ali kao što uvijek govorim, Božja moć je neusporediva. Pomogao nam je i podario nam Mikicu, koji je blagoslovljen nevjerojatnom djecom – mojim voljenim unucima, koji imaju najveće mjesto u mom srcu. Nada se prisjetila nevjerojatne otpornosti svog sina, dok je prepričavala čudesne trenutke kada su ga liječnici uspjeli oživjeti ne jednom, nego dva puta. Život mom sinu spasili su dr. Slavko Ždrale, dr. Mir Stojanović i dr. Vjeran Saratlić.
Zajedno su ga dva puta uspješno oživjeli s ruba smrti. Miroslav je doživio veliki gubitak krvi i srce mu je stalo, no liječnici su neprestano davali nove jedinice krvi kako bi ga održali na životu. Iako je postojala mogućnost amputacije desne noge, dr. Ždrale je donio odluku o pokušaju spajanja živca, što se u konačnici pokazalo uspješnim. Ovi liječnici su moji heroji i izuzetno ih cijenim što su spasili život mog sina. Iako ne volim razmišljati o tom traumatičnom događaju, utjecaj Jahorine zauvijek će mi ostati urezan u sjećanje. Nakon incidenta, Nada je donijela nevjerojatno otkriće da je Marija Šerifović bila ta koja je spasila njenog sina Mikicu, a na kraju mu i život. Dok sam živ, moja će zahvalnost prema Mariji ostati nepokolebljiva. Da nije bilo njezine intervencije, tko zna kakva bi sudbina zadesila Mikicu. Mnogi pojedinci su se javili da ponude pomoć, uključujući Marinka Rokvića, Snežanu Đurišić i Gocu Božinovsku.
No, Marija Šerifović bila je ta koja je pretjerala ponudivši slanje helikoptera kada su i policija i vojska odbili pomoći. Teško je zaboraviti kako sam neumorno pjevao i davao priloge policiji i vojsci, nadajući se da će mi uzvratiti u nevolji. Stoga sam neizmjerno zahvalna Mariji na njezinoj suosjećajnoj gesti. Mikijevo stanje je bilo nepromijenjeno nekoliko dana, a stopalo mu je trnulo nekoliko tjedana. Iskušenje kroz koje sam prošao u tom razdoblju je nešto što nitko nikada ne bi trebao izdržati. Jelo i spavanje postali su strani koncepti, jer sam izgubio svaki osjećaj sebe. U trenutku mi se život pretvorio u živu noćnu moru – otkrila je Nada u iskrenoj ispovesti za “Srpski telegraf”. Kako prenosi Puls, u tom razdoblju Mikica je sklopila brak i zasnovala obitelj.
