Tokom svog života, 65-godišnji bivši libijski imigrant u potpunosti se posvetio pružanju skrbi za neizlječivo bolesnu djecu koja se nađu bez ikakve druge podrške tokom posljednjih nekoliko sedmica života. Dolaskom u Sjedinjene Države prije više od četiri desetljeća kako bi stekao diplomu elektrotehnike, Bzeek je krenuo na putovanje koje će ga odvesti do toga da postane naturalizirani građanin 1997.
Ovaj udovac trenutno živi u Los Angelesu i ističe se među udomiteljima jer posvećuje se isključivo skrbi za djecu s neizlječivim bolestima. Godine 2019. njegova je izvanredna priča privukla široku pozornost kada je LA Times objavio članak u kojem je istaknut njegov nesebičan rad. Ensar Altaj režirao je dokumentarni film o njegovom životu i dobio je Međunarodnu nagradu za dobrotvorne svrhe od strane Zaklade Dijanet. Bzik, bivši maratonac koji je emigrirao u Ameriku, ispričao je da je 1995. godine donesena odluka da se osigura dom za siročad koja su napuštena u bolnicama ili ih je država udaljila iz obitelji zbog obiteljskog nasilja ili zanemarivanja. Od 1989. njegova rezidencija u Los Angelesu služi kao jedino utočište za siročad i smrtno bolesnu djecu. U njegovim je zidovima utjehu potražilo ukupno 80 djece.
Živo se sjećao potresnog trenutka kada mu je deset nevinih života iskliznulo iz zagrljaja. Bzeek blisko surađuje sa socijalnim službama u Los Angelesu, gdje nastoje dati imena za većinu djece koja ih trenutno nemaju. Obraćaju mi se pojedinci koji znaju kada će ta djeca zadesiti svoju nesretnu sudbinu i pitaju jesam li ih voljan primiti kao svoje. Svjesni moje nepokolebljive spremnosti da ih primim u svoj dom, nastavljaju ih slati u bolnice ako odbijem njihov zahtjev. To pak rezultira time da su ova djeca lišena udobnosti obitelji i stabilnog životnog okruženja. Međutim, kada pristanem uzeti ih pod svoje, oni mogu doživjeti osjećaj pripadnosti unutar obiteljskog okruženja. Od tog trenutka osiguran im je osjećaj sigurnosti i privrženosti do kraja života. Djeci se često pružaju ne samo imena, već i utočište i ljubav u brojnim slučajevima.
Većina članova obitelji rođena je u bolnici, a zatim odmah napuštena, često čak i bez imena. Jedina pružena identifikacija je generička oznaka “dječak” ili “djevojčica”, pa preuzimam na sebe dati im imena. Na odjelu pedijatrijske palijativne skrbi Sofi Kefer imala je priliku upoznati Mohameda, susret koji je dokumentirala i podijelila svoja razmišljanja s Međunarodnom mrežom za palijativnu skrb djece. Sofi, posvojena kći, odmarala se na kauču. Mohamed mi je prišao i rekao mi da povremeno ima napadaje. Međutim, uvjeravao me da ako se dogodi napadaj, sve što trebam učiniti je držati je i da će se brzo povući. Bio sam zadivljen mirnim i ohrabrujućim tonom našeg razgovora, koji mi je dao samopouzdanja da je zagrlim, potpuno spremna za sve fizičke manifestacije koje se mogu pojaviti. Sofi je imala stanje zvano encefalokela, gdje joj je dio mozga virio kroz otvor na lubanji.
Unatoč nemogućnosti da vidi, čuje, govori ili se kreće, ona posjeduje sposobnost opažanja i reagiranja na fizički kontakt. Adem, njezin biološki sin, koji sada ima 19 godina, rođen je sa stanjem koje karakteriziraju krhke kosti i patuljast rast. Tijekom svog rasta doživio je prijelome gotovo svake kosti u tijelu. Prema Bzeeku, briga o potrebama teško bolesnih je naporan put, a on priznaje vrijednost ograničenog vremena koje provode zajedno. Mohamed je izrazio svoje razumijevanje emocionalnog troška i truda koji je uključen, priznajući da bi to moglo biti obeshrabrujuće i potencijalno bolno. No, čvrsto vjeruje u važnost uzajamne pomoći. Tijekom posljednjih šest godina, Mohamed je primao pomoć od predane medicinske sestre koja mu pruža svakodnevnu podršku, dopuštajući mu da uzme kratke predahe, prisustvuje raznim zadacima i sudjeluje u vjerskim obredima u džamiji.
Nakon objave članka u LA Timesu, Bzeek je dobio značajnu medijsku pozornost. Komentator na internetu usporedio ga je s poštovanom figurom Majke Tereze, dok je druga osoba postavila GoFundMe stranicu pod njegovim imenom, bez znanja Bzeeka sve dok ga nije kontaktirala platforma. Uz mjesečni poticaj od 1.600 dolara donacija, sredstva namjerava iskoristiti za obnovu svog doma, osiguravajući bolesnoj djeci optimalne uvjete za život. Nažalost, ovaj velikodušni pojedinac trenutno vodi bitku protiv raka. Nažalost, ovaj se filantrop nedavno susreo sa zdravstvenim komplikacijama. Medicinski stručnjaci su prošle godine objavili vijest da mu je dijagnosticiran drugi stadij debelog crijeva. Tijekom intervjua za Dječju bolnicu LA, detaljno je opisao svoj odgovor nakon što je primio vijest.
U trenutku straha i izolacije, našao se bez utješne prisutnosti svoje obitelji. Preplavio ga je isti osjećaj ranjivosti, odražavajući iskustva djece o kojoj se neumorno brine. U trenutku samorefleksije, nije mogao a da se ne zapita koliki je dubok utjecaj ovo mora imati na njih. U dobi od 62 godine osjetio je težinu vlastitih strahova, što ga je navelo da preispita emocionalnu dobrobit djece o kojoj skrbi. Ovaj iskreni upit izazvao je izljev podrške i molitava, ne samo za njegovo vlastito ozdravljenje nego i za bezbrojnu djecu čija je budućnost neizvjesna. Unatoč neizbježnom ishodu s kojim se suočavaju, kolektivna nada u čudesnu intervenciju ostaje nepokolebljiva, prenosi Blic.
