U nastavku ovog članka možete upoznati rusku blogericu koja sebe naziva “suprugom turskog sultana”. Prije otprilike godinu dana donijela je životnu odluku da se preseli iz Sankt Peterburga u Istanbul, a sve kako kaže, zbog ljubavi. Tokom boravka u Rusiji susrela se sa svojim sadašnjim suprugom koji je bio u posjeti na odmoru.
Unatoč upozorenjima i savjetima koji su joj bili dani, odlučila je zanemariti savjet i krenula je na putovanje kako bi otkrila trenutno stanje svoje egzistencije. Koje su prednosti udaje za muškarca iz Turske? Prije nego što sam se udala za muškarca iz Turske, bila sam preplavljena pričama o mogućim posljedicama. Međutim, nakon godinu dana braka, sada sam izložena još alarmantnijim pričama. Primjerice, postoje upozorenja protiv rađanja djece, jer se vjeruje da ih u slučaju razvoda nikada više nećete imati priliku vidjeti. S povećanjem dvoje djece u našoj obitelji, prirodno je zapitati se je li naš odnos doživio ikakve promjene. I doista, jest. Sada mi je doista sinula spoznaja o mom bračnom statusu.
Prije udaje, 12 godina života posvetila sam poslu, od toga pet godina bez ijednog slobodnog dana ili trenutka odmora. Međutim, moje okolnosti su se promijenile, jer više ne radim. Umjesto toga, moj suprug brine o svim potrebama naše obitelji, opskrbljujući nas u svakom pogledu. Zahvalan sam na njegovoj nepokolebljivoj podršci i osjećaju sigurnosti koji unosi u naše živote, a koji svakodnevno doživljavam. Koji je razlog za etiketiranje moje djece kao luđaka i vještica? U brojnim su prilikama moja djeca bila izložena pogrdnim izrazima kao što su “Lud”, “Nakaza”, “Žaba” i “Magareće dijete” dok su bila na ulici. Unatoč učestalosti ovih susreta, odlučujem ne odgovoriti osmijehom. Ovo nije izolirani incident i predviđam da će se nastaviti događati u budućnosti. Moja starija kćer je čak označena kao “ružna” i “vještica”. Čini se da se ljudi na ovim prostorima suzdržavaju od lijepih i dragih riječi prema djeci, možda zbog nevoljkosti da ih ukore.
Kako bih se prilagodio društvenim očekivanjima, moram nositi haljine i kuhati ovčetinu kao dio svoje dnevne rutine. Mog muža ne prestaje iritirati kada me ugleda samo u dugačkoj košulji unutar našeg doma. Izražava zabrinutost da bi me naše susjedne kuće mogle ugledati. Uz to, izrazito ne odobrava moj izbor da djeci pripremam svinjetinu, navodeći njenu štetnost za zdravlje i neugodan miris. No, iskreno govoreći, ovčetina ima još odvratniji miris! Turci duboko razumiju i cijene umjetnost dobre hrane. Da budem potpuno iskren, moram priznati da mi se ne sviđaju osobito opcije doručka koje su dostupne na lokalnoj razini. To me je malo zabrinulo, jer sam se pitao kako bih mogao učinkovito blogati o Turskoj ako čak i ne uživam u njihovom tradicionalnom doručku. Često sam razmišljao o tome zašto ujutro konzumirati kobasice, masline i džem. Jednostavno se ne slaže s mojom percepcijom hrane za doručak.
Nakon detaljnijeg promatranja, odmah sam primijetio da je šećerni sirup uobičajeni preljev za sve turske slastice. Glavna jela karakteriziraju obilje rajčice i izdašna količina ulja. Dodatno, doner, popularno mesno jelo koje se nalazi u svakom kafiću, ističe se jedinstvenom metodom pečenja koja rezultira rezultatom bez masnoće. Čin nošenja cipela u vlastitom domu može se smatrati krajnje neprimjerenim, što graniči s kriminalnim ponašanjem. Prilikom posjete prijatelju, običaj je izuti cipele prije ulaska u hodnik. Turci imaju jaku averziju prema nošenju cipela u zatvorenom prostoru, a posebno ih čudi što se Amerikanci ne pridržavaju te prakse. Osim toga, očekuje se skidanje obuće kada se prilazi džamijama, jer se ova sveta mjesta smatraju prebivalištem svih vjernika.
Trgovine obično primaju većinu povrata kada je riječ o poklonima. Prvog dana siječnja, moj suprug i ja, zajedno s brojnim drugim Turcima, sudjelujemo u tradiciji razmjene novogodišnjih darova u obližnjem trgovačkom centru. Kod nas je običaj da se uglavnom poklanjaju odjevni predmeti koji su pristupačni i proizvedeni u Turskoj. Za ovogodišnju proslavu nabavili smo džemper za svaku od naših mama, a one su zauzvrat i nas darivale džemperima. Iako nikome od nas pokloni nisu bili posebno dragi, to nije predstavljalo problem jer smo ih bez problema mogli vratiti u bilo koju trgovinu unutar odgovarajućeg trgovačkog lanca. Potrebna su znatna sredstva kako bi se djeci osiguralo visokokvalitetno obrazovanje.
U Turskoj je pristup kvalitetnom obrazovanju ograničen na one koji su iznimno inteligentni ili financijski privilegirani. Državni vrtići dostupni su djeci tek nakon navršene četvrte godine, a i tada im je dopušteno samo četiri sata dnevno, od 8 do 12 sati. Ako roditelji žele da im dijete ostane u školi do 17 sati, moraju se platiti dodatne naknade. U privatnim školama postoji zahtjev za pokrivanje troškova raznih stvari, uključujući obroke, uniforme za akademske i sportske aktivnosti, pa čak i iPod za vaše dijete koje kreće u prvi razred, što je neophodno za dovršavanje određenih zadataka na internetu. Neophodno je izdvojiti oko 3000 eura godišnje za troškove obrazovanja. Proces prirodnog rađanja nije nešto za što su žene inherentno sposobne.
Većina žena odlučuje se za porođaj u privatnim bolnicama, gdje se cijena kreće od 150 do 3000 eura. Osiguranje može pokriti određene troškove. Carski rezovi često se izvode iz raznih razloga, uključujući pogodnost za liječnike i susretljivost žena koje izražavaju strah od prirodnog poroda. Pod pretpostavkom da nema komplikacija, majke obično napuštaju bolnicu sljedeći dan. U Turskoj postoje određeni brakovi koji očito nisu zasnovani na ljubavi. U Turskoj je uobičajena zabluda da parovi skrivaju svoju vezu od roditelja. Naprotiv, otvoreno putuju i borave zajedno. Međutim, u ruralnim područjima još uvijek se održavaju duboko ukorijenjene tradicije, uz slučajeve sklapanja brakova između dalekih rođaka, a sve pod vodstvom roditelja.
