U selu Mosolin postoji usamljena špilja koja služi kao jedini stan obitelji Čuturilov. Unatoč njihovoj neposrednoj blizini užurbanih gradova Beograda i Novog Sada, ostavljeni su u nezamislivim okolnostima. Zakoračiti nogom u njihov “dom” čini se kao putovanje u prošlost, evocirajući misli o tome kako takvi uvjeti još uvijek mogu postojati u Srbiji 21. stoljeća.
Da je ovo naše sadašnje doba dokaz su katastrofalno zapetljani kablovi i zastarjeli televizori koji okružuju Svetozara, Mariku, Zlaticu (17), Milu (15) i Milu. Jedini pogled na vanjski svijet je kroz oči Šija (6 godina). Zapanjujuće, ta špilja i stari auto pretvoreni su u njihovu jedinu garderobu, koja im služi kao oskudna imovina. Od djetinjstva Laguma je moj dom. Čak i pred eksplozijama, nikada se nisam bojao za sebe i nikada nisam bježao.
Međutim, sada se bojim za dijete, jer ima još mnogo pukotina u zemlji. Molim se da ovo dijete ne padne u jednu od njih. Ispred nas je automobil koji nam služi kao ostava i ormar, gdje držimo svoje stvari, uključujući krumpire i druge stvari. Život u “podzemlju” može se činiti teškim i nevjerojatnim, ali donosi i ozbiljne zdravstvene probleme. Najviše izazova imala je starija kćerka Zlatika. Bolovala je od epilepsije, imala je česte napadaje i teškoće s govorom, što je značilo da nije mogla biti ostavljena sama.
“Nemamo kupaonicu”, rekla bi. Umjesto toga, koristimo umivaonik za tuširanje. Ne postoji ništa više od toga. Nismo čak ni govorili poljski, pa smo morali prijeći planine kako bismo pronašli bolji život. Nažalost, tamo nas nije čekalo ništa bolje. To je sve što postoji. S osmijehom je Svetozar samouvjereno izjavio: “Čak i u nedostatku materijalnih dobara, moj duh i odlučnost ostaju nepokolebljivi.” Obitelj Čuturil egzistenciju ovisi o socijalnoj pomoći i dječjem doplatku.
