Kosta Kecmanović bio je dječak koji je zavio čitavu Srbiju ali i širu regiju u crno. Ožalošćene porodice već unazad mjesecima vuku sudske sporove, a Nina i Dragan, roditelji pokojne Eme Kobiljski, tokom jučerašnjeg dana su svjedočili na Višem sudu u Beogradu povodom suđenja dječaku, njegovim roditeljima i osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” na Vračaru.
Istaknuli su kako im je živote zaustavila maškarada koja se dogodila 3. svibnja prošle godine. Dok je radio kao dječji trener u Rumunjskoj, Dragan Kobiljski, proslavljeni odbojkaški trener, kroz suze i tugu otkrio je da je baš u tom trenutku primio poražavajuću vijest. Dragan Kobiljski, ožalošćeni otac pokojne Eme Kobiljski, na početku svog govora izrazio je duboku tugu. Prisjetio se idiličnog života u kojemu su on i njegova obitelj uživali, nikad im ništa nije nedostajalo i vjerovali su da to moraju zadržati. Imali su nevjerojatnu sreću. Dragan je ispričao kako mu je supruga Nina tog kobnog dana priopćila poražavajuću vijest kada ga je obavijestila o pucnjavi u školi “Vladislav Ribnikar”. Zatim je opisao silne emocije koje je doživio kada je saznao za pucnjavu i potresne vijesti koje su uslijedile.
Nakon što me Stan počeo gušiti, odlučila sam izaći van. Bilo je to u tom trenutku kada mi se Nina obratila i priopćila mi poražavajuću vijest o Eminoj preranoj smrti. Shrvan tugom, srušio sam se na tlo, boreći se s jednim, proganjajućim pitanjem – Zašto? Nakon toga ispričao je posljednji susret koji je imao sa svojom voljenom prije nego što je trebao primiti priznanje, rječito opisujući njezinu ljepotu iskrenim riječima. U daljnjem svjedočenju Kobiljski je otkrio da i dalje šalje poruke na Emmin telefonski broj, obavještava je o aktualnostima, te svake večeri vjerno gleda u njezinu fotografiju. Dragan Kobiljski je kroz suzne oči u prepunoj sudnici izrazio uvjerenje da ga kćerka Ema uvjerava da će njen otac biti dobro. Emma, nedvojbeno osoba koja ga je najviše voljela, dijelila je jedinstvenu vezu s njim. Dragan se zakleo da će čuvati njihovu vezu i spriječiti da ih itko razdvoji. Nastavio je dijeliti svoje brige i tjeskobe, duboko uznemiren događajima koji su se odvijali.
Prisutnost obitelji dječaka ubojice, koja živi u okruženju prepunom oružja, streljiva i ponavljajućih izmišljotina, izaziva zabrinutost. Međutim, ta nelagoda nije ukorijenjena u mržnji ili želji da uživaju u svojoj nesreći. Umjesto toga, proizlazi iz spoznaje da posjeduju sposobnost nauditi bespomoćnoj djeci, bilo da se radi o metku u čelo, potiljak ili bubrege. Naše oslanjanje na njihovu dobru volju kao obitelji je zabrinjavajuće, jer ostaje nam da se pitamo hoće li djelovati prema ovim nasilnim tendencijama. Odvjetnik koji zastupa čovjeka odgovornog za stvaranje tako monstruoznog pojedinca dodatno uznemiruje izjavom: “Neka rade što žele, ali nemojte nauditi mojoj obitelji. On je razbio naše svjetove!” Kolika je šteta nama, obiteljima, njima ostaje nepoznata. Unatoč tome što posjeduju arsenal, ne služe vojsku. Nadalje, prisutnost liječnika u njihovom kućanstvu, koji je slučajno i pacijent, duboko je uznemirujuća. Jezive riječi koje je izgovorio ovaj pojedinac, “Nisam kriv”, samo pojačavaju strah.
Svećenik je s nama podijelio svoje stajalište, rekavši: “Emma je donijela odluku podržati ga i važno je da poštujemo njezin izbor. Za svakog je roditelja izvor ponosa vidjeti kako ga dijete nadmašuje, a Emma je to svakako nadmašila mi. Prema riječima Nine Kobiljski, Draganove supruge, ona aktivno traži oprost, no čini se da druga strana nije izrazila kajanje niti je sama tražila oprost. Žaljenje mi ispunjava srce umjesto mržnje dok razmišljam zašto mu nitko nije priskočio u pomoć, zašto se morao dogoditi ovaj tragični događaj. Ne optužujem skrbnike da su priželjkivali takav ishod, nego da su odgajali dijete na način koji je doveo do ovakvog ishoda. Roditelji počinitelja imali su dužnost spriječiti ovu tragediju, ali nažalost to nisu ispunili.
Pošteno je da osjećaju odgovornost i javno priznaju svoju ulogu, govoreći: “Mi, kao kolektiv, snosimo krivnju što smo ovo nenamjerno izazvali. Preuzimanjem odgovornosti, nadamo se da ćemo poručiti da se ovo nikada nije smjelo dogoditi. ” Oprost je ono za čim čeznem, ali nitko nije izgovorio riječi: “Žao mi je.” Umjesto toga, jedini odgovor koji smo čuli je: “Mi nismo krivi.” Ovo je krajnje poražavajuće, kao da netko nemilosrdno pipa već otvorenu ranu”, zaključila je svoje razmišljanje Nina Kobiljski. Bilo je neočekivano da se nađemo na suprotstavljenim stranama, umjesto da stojimo zajedno, dišemo i trpimo istu sudbinu. Moraju priznati vlastitu odgovornost. Boli me kada vidim da mu ti roditelji nisu bili uzori, zanemarili su mu ponudili pomoć i nisu bili u stanju riješiti problem. Sjećanje na ono što se dogodilo još uvijek ostaje, ostavljajući trajan dojam. Ostajemo zarobljeni u događajima od 3. svibnja, žudeći za drugačijim ishodom. Nadamo se da će nam se Ema vratiti, osjetiti njezinu prisutnost i čuti njezin glas. Naše postojanje obilježeno je tjeskobom, suočavamo se s njom svake minute, uzimamo svaki dan onakvim kakav dolazi i nastojimo preživjeti. Naš put dalje ostaje neizvjestan.
