Lazar Pajazitović, tridesetpetogodišnji Beograđanin, rođen je kao Samir Pajazitović u prosječnoj islamskoj porodici. Njegova majka Selima i otac Mustafa su mu od malih nogu usađivali islamske običaje i vrijednosti, ali se iz tada nepoznatih razloga borio da ih u potpunosti prihvati. Kako je rastao i saznavao više o svom porijeklu, shvatio je da je više udobnosti i pripadnosti pronašao u crkvi nego u džamiji.
To ga je navelo da donese odluku da pređe u pravoslavlje i u potpunosti prihvati svoju istinu. Kao dete, porodica Lazara Pajazitovića retko je razgovarala o njegovom poreklu, zbog čega je osećao sve veću potrebu da otkrije sopstvenu istoriju. Njegova potraga, koju opisuje kao bitku, započela je unutrašnjom borbom prije nego što je postala ona koja uključuje druge. Tokom svoje potrage, u nekoliko navrata je imao želju da odustane sve dok nije otkrio da je potomak loze Mrnjavčevića. Ovo novostečeno znanje bilo je dovoljno da ponovo zapali njegovu strast i odlučnost da nastavi svoju misiju sa još većim žarom.Lazar, koji svoje vreme deli između Srbije i Grčke, dao je objašnjenje kako je sve počelo, nakon što se prošle godine preselio na Krf.
“Od mog rođenja sljedbenik sam islama. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, više su me privlačile crkva i manastir nego džamija, do te mjere da nisam ni ušao u džamiju. To se nastavilo sve do prije 15-ak godina, kada sam pratio svoje prijatelje u manastir. Tokom liturgije svi smo dali svoja imena za molitvu za dobro zdravlje. Kad je došao red na mene, dao sam ime Samir. Majka manastira je pročitala moje ime i pitala kome pripada. Odgovorio sam, a ona me je obavestila da ne pripadam pravoslavnoj veri. Ipak, ona me je uvjerila da to nije problem i izrazila uvjerenje da ću na kraju preći na njenu vjeru u narednim godinama. Ovo sjećanje ostaje sa mnom do danas.”
Tokom mladosti, promjena vjere nije bila nešto što mu je zaokupljalo um. Međutim, kako je rastao, postajao je sve znatiželjniji za svoje naslijeđe. Tokom pet godina, sproveo je opsežna istraživanja i otkrio da se bori s odlukom da li da ostavi stvari kakve jesu ili da dublje zaroni u svoje korijene. Na kraju je odlučio da nastavi sa ovim drugim. Mogućnost da otkrijem određene istine o sebi ispunjavala me je strepnjom i tjeskobom. Na početku Lazarevog puta susreo se sa brojnim preprekama zbog nedostatka informacija. Uprkos njegovoj želji da stekne bolje razumevanje svoje jedinstvenosti, on je takođe strahovao od toga šta bi mogao da otkrije o sebi i svojoj lozi. Nakon uzastopnih neuspjeha i perioda napuštanja svoje potrage, konačno je imao sreću da naiđe na članak u novinama koji otkriva porijeklo nekoliko istaknutih ličnosti iz Bosne i Hrvatske, uključujući brata njegovog djeda, Ejupa Ganića, za kojeg je otkriveno da potiče iz Mrnjavčević. Ovo otkriće dalo je Lazaru obnovljenu motivaciju da nastavi svoju dugogodišnju potragu.
On je ovu priču ispričao za Jutjub kanal “Otac Predrag Popović”. Lazar je na kraju izabrao da promeni veru, ili kako on kaže, da je obnovi, tražeći pomoć od sveštenika u crkvi Vavedenja Presvete Bogorodice u Vrbasu, koji je u početku bio zatečen Lazarevim izveštajem. Da bi izbegao ishitrene odluke, sveštenik je čoveku dodelio knjige da čita i dao mu nedelju dana da razmisli. Uprkos tome, čovjek nije pokolebao i još prije deceniju potvrdio svoju vjeru u Vrbas. Prihvatanje pravoslavlja nije bilo ograničeno samo na njega, jer su i njegova djeca i njegov brat također prihvatili vjersku doktrinu. Pre deset godina, Lazar je povratio veru i ispravio nepravdu koja je zadesila njegov rod. To je pogrešno poturčenje ostalih Mrnjavčevića, koje ih je lišilo vjerskih uvjerenja. Lazar je na Jutjub kanalu „Otac Predrag Popović“ otkrio da namerava da usađuje pravoslavne vrednosti i svojoj deci. Dotični se pobrinuo da spomene da nije jedini član svoje porodice koji je doživio ovo iskustvo. Odgajao je svog brata Amira, koji je također izabrao da slijedi isti put. Amir je primio pravoslavnu vjeru samo nedelju dana nakon Lazara i dobio ime Đorđe. Pojedinac je izrazio ogromnu radost i zahvalnost zbog ovog razvoja. Lazar kaže da je nakon krštenja doživeo istinsko zadovoljstvo i osećaj uključenosti. Smatra da bi pojedinci trebali živjeti svoje živote s vjerom da se sve događa po Božjim namjerama
