Ne postoji ništa što može toliko dirljivo dirnuti dušu kao topla priča o ljudskoj dobroti. Pre nekoliko godina, jedan emotivan trenutak postao je viralan i i dalje inspiriše. Natali Fernando, majka iz Sautenda u Engleskoj, šetala je šetalištem sa svojim petogodišnjim sinom Rudijem, koji je dijagnostikovan sa autizmom sa samo dve godine. Rudi ima globalno kašnjenje u razvoju, teškoće u govoru i jeziku, poremećaj senzorne obrade i poteškoće u učenju.

Natali je podelila svoje iskustvo na Fejsbuk stranici “Bolje biti drugačiji”: “Moj sin voli šetnje, ali ne voli da se okrene i ide nazad. Obično pokušavamo da hodamo u krug kako bismo izbegli ovu situaciju, ali na njegovoj omiljenoj stazi pored čamaca, nemamo drugog izbora nego da se vratimo. Ovo često dovodi do njegovih napada i sloma, koji inače možemo podneti. Međutim, danas je bilo previše za njega i mene.”

Rudi se slomio, ležeći licem na zemlji dok je vrištao i plakao. Ovaj težak trenutak privukao je pažnju prolaznika koji su svedočili majčinom nemoćnom pokušaju da ga smiri. U tom trenutku se pojavio Ijan Šeli, trkač koji trenira za trku od 400 kilometara. Zaustavio se kako bi pitao mamu da li je sve u redu. Kada je čuo da Rudi ima autizam i teškoće u komunikaciji, Šeli je odlučio leći na zemlju pored dečaka kako bi razgovarao s njim. Fotografija tog trenutka dobila je veliku pažnju nakon što ju je mama podelila na Fejsbuku.

U opisu fotografije, Natali je zabeležila reči Ijana Šelija: “Ovaj čovek, moj heroj, jutros je video mog sina na podu i, kao i svaka druga osoba, pretpostavio bi da ima napad besa. Pitao je mog malog Rua kako se zove, a kada sam mu objasnila da ga ne razume, njegov odgovor je bio: ‘To je kul. Ja ću leći s njim.'”

Natali nastavlja priču i deli svoje duboko zahvalnosti prema Šeliju: “Mnogo se govori u ovom trenutku, ‘u svetu gde možeš biti bilo šta, budi ljubazan’. Reči su lake, ali ove akcije nisu uvek tako lake. Ovaj čovek živi te reči i ne mogu biti zahvalnija.” Dok je trkač smirivao dečaka, mama je osetila osećaj osude od strane prolaznika, pa ima jasnu poruku za sve: “Ako vidite roditelja koji se bori, možda odvojite trenutak da pitate: ‘Jesi li dobro?’ Ne osuđujte roditelje, pokušajte da ne osuđujete dete, samo budite ljubazni. Svi mi idemo svojim putem i krećemo se putem najbolje što možemo, ponekad je potreban trenutak ljubaznosti potpunog stranca da biste nam potpuno promenili dan.”Ova inspirativna priča podseća nas na to kako mala dela ljubaznosti mogu imati veliki uticaj i kako smo, uprkos različitostima, svi članovi istog ljudskog tima.