Ljubavna saga bračnog para iz Bosne, čiji su putevi spletom životnih okolnosti spojeni na psihijatriji, obiluje dubinom već devet godina, dok se njihovo poznanstvo pokazalo kao izvor velike sreće. Priča o ljubavi Mustafe i Emine Hodžić je zaista filmska. Emina je prije Mustafe prošla kroz jedanaestogodišnji brak obilježen nasiljem, te je zbog teške depresije završila na psihijatriji. S druge strane, Mustafa je patio od posttraumatskog stresnog poremećaja – posljedica svedočenja ili proživljavanja teških ratnih događaja. A upravo je Mustafa bio svedok užasnog rata. “Kada sam bila primljena na psihijatriju, tamo sam upoznala Mustafu i već osam godina smo zajedno. Dajući mi samo lekove, stanje mi se pogoršavalo iz dana u dan. Nakon osam dana, doktorka me je pustila na socioterapiju. To podrazumeva krug ljudi koji su “malo zdraviji”. Tamo sam ugledala Mustafu, sedeo je tiho, posmatrao je šta se dešava”, priseća se Emina prošle godine njihovog prvog susreta.
Kada mu je ispričala o svom teškom životnom putu, Mustafa je pokazao samo razumevanje, što do tada nije iskusila. “U njegovim očima sam videla ljubav i isceljenje. Zahvaljujući Mustafi, ozdravila sam. Ljubav je iscelila naše duše. Mustafa me je duboko razumeo”, ističe Emina. “Odmah mi je zapala za oko, tada sam počeo da se raspitujem o njoj. Emina je prolazila kroz jako težak period, primala je intenzivnu terapiju. Na socioterapiji smo počeli da razgovaramo, i tako su dani prolazili, sve dok jednog dana nisam pitao hoće li se udati za mene”, prisjeća se Mustafa.
Iako su oboje bili siromašni i živjeli su skromno, tvrde da im to nije smetalo za sreću. Emina je postavila samo jedan uslov za zajednički život. “Rekla mi je da nemam ništa, ali samo me je zamolila da me ne tučeš. Bila je žrtva zlostavljanja, fizičkog nasilja koje je pretrpjela u kući u kojoj je živjela ranije. Niko nije imao razumevanja za nju, jedino utočište je bila psihijatrija”, iskren je Mustafa. I dalje skromno žive u selu Bogdanovići blizu Olova u BiH, ali tvrde da su srećni i da ljubav i mir nemaju cenu. “Kada smo se vratili kući, nismo imali ništa. Imali smo samo krevet, frižider, ormar i šporet. Sreća u nesreći je što je Mustafa dobar ribar, a mi živimo blizu rijeke. Nema nesuglasica među nama. Nema osobe koja bi mogla zamijeniti njega, bez Mustafe, ne znam kako bih se snašla”, priznaje Emina.
Zahvaljujući socijalnoj pomoći, dobili su stan od općine za koji plaćaju umanjene troškove, a opremljen je novim namještajem i kuhinjom, policama od iverice, s modernim detaljima, kako izvještava BBC. “Da nije bilo ove pomoći, umrli bismo od gladi. Zahvaljujući tome, djecu školujemo. Radim 15 sati dnevno za njih, ne za sebe. Ja mogu pojesti dva krompira i biti zadovoljan”, kaže Mustafa, govoreći o Emininoj djeci o kojima brinu, iako dvoje tinejdžera živi kod oca u Sarajevu.
BONUS TEKST