Nada Budisavljević, sestra Jovanke Broz, otkrila je ispovijest u kojoj je njezina sestra otkrila svoju udaju za Tita i rasvijetlila razloge zašto nisu imali djece. Veći dio života Nada Budisavljević i njezina sestra Jovanka Broz bile su tragično razdvojene. Nakon prerane smrti roditelja, Nada i njihova treća sestra Zora uglavnom su boravile u internatima, sirotištima i raznim domovima.
U to vrijeme je prekinuta veza između Nade i Jovanke. Nakon uspješno završenog studija engleske, talijanske i svjetske književnosti, Nada je nastavila raditi kao knjižničarka kod Tita. Dugi niz godina stanovala je u Užičkoj 15 s Jovankom i Titom, a sve to vrijeme šutjela je o osobnim stvarima svoje sestre i šogora. Nada je objasnila da postoje neke neotkrivene stvari koje pripadaju isključivo Titu i Jovanki.
Osim toga, bilo je neizgovoreno pravilo unutar kućanstva da se suzdrže od razgovora o događajima koji su se tamo dogodili. Nada je nagađala da su možda postojali posebni sporazumi ili ugovori prema kojima se o privatnom životu Titovih i Jovankinih službenika ne smije razgovarati. Iako osobno Nada nikada nije potpisala takav ugovor niti je to od nje traženo, njezino dugotrajno druženje s njima dalo joj je do znanja da baš fra nije od onih koji bi odavali takve informacije.
Unatoč naslovu “Nada Budisavljević: Moja sestra Jovanka Broz” i objavljivanju 2015. godine, knjiga ipak uspijeva razotkriti značajne detalje o životu Maršala i njegove supruge, kako je otkrila Nada. Poslije rata Jovanka nas je smjestila u odvojena sirotišta, a Zora i ja smo se naposljetku ponovno našli u Beogradu, gdje smo zajedno živjeli u skromnoj jednosobnoj kući u Užičkoj 16. Bio nam je veliki ponos znati da je Jovanka bila zaposlena kod Tita.
Međutim, nismo bili svjesni nikakve romantične veze između njih. Jovanka nam nikada nije spominjala ništa o tome, niti je otkrila postojanje drugog dečka. Odlučila je ovu informaciju zadržati za sebe. Unatoč svojoj neosporivoj ljepoti, nikada nije tražila pažnju niti se razmetala svojim izgledom. Nije joj bilo ni na kraj pameti razgovarati o tome da je netko progoni ili o bilo kakvim sličnim stvarima.
Ona je 1952. bacila bombu na Zoru i mene: kanila se vjenčati s Titom. Vijest nas je zanijemila, baš kao kad nam je javila da nam je brat preminuo. Osjećala se kao da je najavila svoju skoru udaju za samog Svetog Petra ili čak za Svemogućeg. Uostalom, Tito je imao cijenjen status u svim našim srcima, uključujući i njezino. Uvijek sam tvrdio da se udala za svog idola. A nama je on bio više od običnog smrtnika – on je utjelovio ideju. Kad nam je to otkrila, nismo ni riječi progovorili.
Umjesto toga, krenuli smo u šetnju, spuštajući se s Topčiderske Zvezde. Zora i ja smo njezine riječi protumačili kao znak da se povučemo u udobnost našeg prebivališta. Naše suze su prestale teći. Nakon toga Tito nas je pozvao. Preko Jovanke formalno nas je pozvao da budemo njegovi gosti. Bila je prisutna i sama Jovanka. Bili smo ispunjeni ogromnom tjeskobom. Međutim, Tito je posjedovao izvanrednu sposobnost da ljude umiri i ublaži njihovu nervozu na doista izvanredan način.
Imao je jedinstveni talent za oslobađanje pojedinaca od njihovih tjeskoba u njegovoj prisutnosti. Prije svega, odnosio se prema nama s poštovanjem i zrelošću odraslih. Jasno se sjećam da nam je ponudio čašu vina, gesta koja me iznenadila jer mi nitko nikada prije nije ponudio takvu ponudu. Bio je to trenutak koji me natjerao da se zapitam tko bi još u mom životu pao na pamet učiniti nešto tako neočekivano.
Nadalje, uključio nas je u razgovor, tražeći naše mišljenje o raznim temama. Ovo je za mene bilo otkriće, jer me nikad prije nisu pitali za mišljenje. Tito je bio prva osoba koja me pitala o mojim mislima i to je postala tema koja se ponavljala u našim interakcijama. Dok je politika bila zabranjena, često je tražio moj stav o stvarima koje su se odvijale oko nas. Uz to, ponosno nam je pokazao svoju sobu i ured koji se nalazi u Užičkoj 15, na prvom katu.
Kako piše Žena.rs, naše iskustvo objedovanja odvijalo se upravo u tom kabinetu, za razliku od veće blagovaonice. Dobili smo sigurnost da će naši životi ostati nepromijenjeni, s izuzetkom činjenice da će i Jovanka i on sada biti odgovorni za brigu o nama. Situacija je ostala nepromijenjena jer smo nastavili stanovati u identičnom stanu. No, došlo je do promjene financijske odgovornosti, jer je Jovanku, koja je bila demobilizirana i prestala raditi, sada uzdržavao on.
Nakon posjete Užičkoj 15, Zora i ja osjećamo mir. Naši životi ostaju nepromijenjeni, ali Tita sada gledamo u drugom svjetlu. Transformirao se iz idola i ikone u istinski ljubaznu i toplu osobu. Iako možda nije običan čovjek, neosporno je ugodan. Njegova ljubav prema meni bila je iskrena. Imao sam posebno mjesto u njegovoj obiteljskoj dinamici zbog svoje stalne prisutnosti. U početku se vidjelo da je naklonjen Zori, koja je utjelovila njegovu idealnu mladu ženu, dok sam se ja jednostavno uklopio u kućanstvo.
Dokaz njegove ljubavi prema meni bio je vidljiv u mojoj nepokolebljivoj posvećenosti Jovanki, koja je odražavala njenu nepokolebljivu posvećenost njemu. Zaista je cijenio moju snažnu vezu i altruističnu pomoć. Ovaj aspekt mog karaktera on je visoko cijenio i donio mu je veliku radost. Tito je za mene bio kao očinska figura. Kad smo stigli, bili smo još tako mladi. On je ušao kao otac, netko tko nas je izdržavao od Jovankine udaje do moje prve plaće. Osjećao se kao da sam prerano izgubio oca.
Milostivo nas je prigrlio kao Jovankino potomstvo, nekako približno. Bilo je kao da smo njezina krv i meso. Zadivljujuće, ukazao nam je poštovanje i tretman rezerviran za odrasle. Cijelo vrijeme svog postojanja smatrao sam ga očinskom figurom. A moji su osjećaji prema njemu ostali nepokolebljivi. Nadalje, svjestan sam da je kasnije bio jako ponosan na moje uspjehe, konkretno na moju ulogu instruktora u školi jezika za časnike.
To je bila poanta koju je stalno iznosio i naglašavao, ističući moju sposobnost da obrazujem njegove časnike na engleskom jeziku. Jovanka se našla pred teškom dilemom kada je trebalo udati se za Tita. Nije izgubila težinu ove odluke jer je shvaćala kakav će utjecaj imati i na nas. Bio je to teret koji je dijelila, a bila je svjesna i dinamike unutar njegove obitelji. Podrijetlo njihove ljubavi bilo je obavijeno šutnjom, niti jedno od njih niti jednom o njemu nije razgovaralo.
Unatoč tome što su dvadeset i pet godina proveli u njihovoj prisutnosti, tema je ostala netaknuta. Njihova staromodna priroda nalagala je da je to stvar rezervirana samo za njih, o kojoj se nikada ne smije govoriti. Znatiželja me nikad nije tjerala da se raspitujem o tome. Nakon što sam svjedočio njihovoj dubokoj privrženosti, dubokom poštovanju i neporecivoj međuovisnosti, postalo mi je očito da je njihova ljubav duboka, uzajamna i nezamjenjiva. Nakon što je pristala na brak, to je postala zatvorena tema razgovora.
O detaljima vjenčanja nikad se nije govorilo, ostalo mi je samo saznanje da su kumovi bili Ranković i Gošnjak. Vjenčanju nismo prisustvovali. Cijela se afera odvijala unutar najužih krugova. Bila je to duboko osobna i intimna prigoda, lišena ikakvih velikih gesta, svečanosti ili ekstravagancije. Za cijelo vrijeme njezinog postojanja, u njezinu srcu ili mislima nije postojao nitko drugi osim osobe koju je obožavala i na kraju se udala.
Ova nepokolebljiva odanost trajala je do njezina posljednjeg daha, ne ostavljajući mjesta bilo kojoj drugoj osobi da zaokupi njezin um u bilo kojem svojstvu. Nakon Jovankine udaje, primijetio sam da ona ostaje nepromijenjena. Pedeset druge i pedeset treće godine preselili smo se iz Užičke 16 u Užičku 9, gdje je Jovanka dobila stan. Bio je to isti onaj stan u koji se vratila nakon Zorinog vjenčanja.
Jovanka je smatrala da nije fer da ja živim sama u tako prostranom stanu dok drugi nemaju mjesto koje bi mogli nazvati domom. Zbog toga sam donio odluku da se preselim kod Tita i Jovanke u Užičku 15. U tom se trenutku čini vrlo vjerojatnim da je njezin namjerni izbor bio odricanje od roditeljstva, jer bi to moglo potencijalno naštetiti Titu. Koristim izraz “najvjerojatnije” jer ne mogu biti siguran.
Za njega se totalno žrtvovala. Odmah na početku postavila se kao predana, poput opatice odane vjeri. Štitila ga je od svakog napada koji bi mu se našao na putu. Štoviše, prikazivala se jačom nego što zapravo jest. Djelovala je nepopustljivo, poput žene od kamena. Nažalost, ta snaga je kasnije iskorištena.
