Prema Stankinim riječima, kada se udavala na selu, bio je običaj da najstariji sin ostane živjeti s roditeljima. Kao rezultat toga, preselila se u dom svoje svekrve, gdje je iskusila suptilne, ali neumoljive muke. U međuvremenu, njezin suprug i svekar samo su slegnuli ramenima, ne nudeći nikakvu podršku. Kada se svekrva gospođe Stanke, koja je tada imala 50 godina, prvi put uselila u svoju kuću kao mlada nevjesta, nije ni slutila izazove koji su pred njom.

  • “Imala sam samo 21 godinu i bila sam potpuno nesvjesna složenosti ljudske prirode”, prisjeća se ona. Sa svojom veselom i naivnom naravi, nikada nije predvidjela ogromnu prepreku koja ju je čekala. Već prvi dan svekrva, kojoj je tijekom vjenčanja bilo loše, jasno je dala do znanja da nema dopuštenje ulaziti u svoj dio stana i da se treba ograničiti na gornji kat. Osvrćući se na prvotni šok koji je doživjela, iskreno priznaje da je bila zatečena nespremna. Tijekom prve dvije godine potpuno je ignorirala moju prisutnost. Kad god bi do nje stigla vijest da se vraćam s posla, smjesta je zatvorila kuhinjska vrata, zapriječivši mi put do stubišta koje vodi na naš kat. Svaki put kad bi me čula kako silazim, ta bi se vrata bez greške zatvorila. Međutim, nije propustila pozvati mog muža na ručak kad bi stigao kući s posla i krenuo na kat.

Ta se žena nikad nije udostojila upitati jesam li taj dan pripremio neka jela, ali nekako je znala što sam kuhao sljedeći dan. Bilo je kao da je odlučila zanemariti moje postojanje dok je istovremeno gajila duboku znatiželju o svakom aspektu mog života”, objasnila je. Prema riječima gospođe Stanke, ponašanje njezine svekrve bilo je doista odvratno. Dok su njezini vlastiti roditelji bili suzdržani, posjedovali su dobra srca, zbog čega joj je bilo nepojmljivo da netko može narušiti čisti mir na tako ružan način.

  • Srećom, gospođa Stanka pronašla je utjehu u svom poslu pomoćne kuharice u malom mesnom hotelu, koji joj je omogućio da ima svoj prostor i pobjegne od skučenosti kuće. Nasuprot tome, njezina svekrva, koja je cijeli život bila domaćica, gajila je nezadovoljstvo vlastitom egzistencijom. U međuvremenu bi se g. Stanka, još uvijek zaposlena na fizički zahtjevnim poslovima, vraćala kući praznih ruku. Kako je svekrva imala potpunu kontrolu nad kućanstvom, nikada joj se nije suprotstavio. Nažalost, trebalo mi je mnogo godina da prepoznam njezino nezadovoljstvo, jer sam pogrešno vjerovao da sam kriv za to. Tijekom čitavog njezina života, koji se proteže kroz tri desetljeća, nikada nismo ravnopravno vodili značajne razgovore.

“Čak i da je željela to ispraviti u budućnosti, to više ne bi bilo moguće, jer sam donijela ključnu odluku zauvijek glumiti da ne znam za njezino postojanje”, povjerila je. Danas sam ispunjena grižnjom savjesti zbog izbora koji smo moj muž i ja napravili da imamo samo jedno dijete. Gledajući unatrag, shvaćam da su na ovu odluku vjerojatno utjecali moji podsvjesni osjećaji prema njoj.

  • Točnije, počela sam prezirati svoj život u tom mjestu, a ta se ogorčenost postupno uvukla u moj brak jer se moj suprug nije htio preseliti. Nije mu bilo važno što žudim za životom bez njegove majke. Naposljetku je došla do točke prihvaćanja. U to se vrijeme u ruralnim područjima smatralo nekonvencionalnim da žena ode od muža i povede svoje dijete. Bilo je i drugih žena koje su pretrpjele ekstremne slučajeve obiteljskog zlostavljanja. Iako nije doživjela fizičko nasilje, emocionalni nemir polako ju je izjedao. Čak je i sada osjećala knedlu u grlu. Čak i nakon smrti svekrve prije 26 godina, živo se sjeća svakodnevnog prizora kako je promatrala kokoši u dvorištu, niti jednom joj nije ponudila nijedno jaje. “Takve se misli moraju odbaciti.

Kako je starila, sjećam se da je uvijek sjedila pokraj prozora, skrivena zavjesom, nalik duhu. Čak se i tada suzdržavala od podizanja ruke kako bi potvrdila moju prisutnost”, primjećuje. Prema gospođi Stanki, on sada ima razumijevanja za život i štetne učinke koje toksični odnosi mogu nanijeti pojedincu. Pravu bit života gasi mržnja. Nevjerojatna je stvar razmišljati o tome kako sam se dan za danom uspinjao tim stepenicama, opterećen težinom pesimističnih misli. Kako je vrijeme prolazilo, to je postalo moja nova normala, iako je bilo daleko od uobičajenog. Nečije postojanje može nestati u stanju polusvjesnog, otrovnog neprijateljstva.