Često postoji znatiželja oko ideje pravednih i uzornih kršćana koji se suočavaju s izazovima u životu, dok se čini da oni koji su grešni i nemaju jasne ciljeve uspijevaju bez napora, bez straha ili posljedica. Često pojedinci preispituju moralnost vođenja raskalašenog života, uplitanja sebe u nepoštenje, krađe, poroke i napuštanja vjere, samo da bi se pokajali i tražili spas na kraju svog zemaljskog postojanja, dijeleći tako istu sudbinu kao oni koji su ostali vjerni i koji su uspješno odoljevali svakom iskušenju.
O ovoj temi se osvrnuo i otac Rafailo. Odvojite trenutak i poslušajte njegove pronicljive riječi. Pojedincu koji podnosi poteškoće u ime Kristovo darovana je božanska milost. Poteškoće su darovane čestitima da potaknu rast, a zlima u svrhu pročišćenja. Iskorijenjivanje grijeha zahtijeva podnošenje patnje. Prema riječima oca, teški smrtni grijesi, poput čedomorstva, ne mogu se oprostiti samo jednostavnom ispovijedi, jer istinsko pokajanje zahtijeva podnošenje bolnih posljedica nečijih djela. Kroz te poteškoće grešnici dobivaju priliku tražiti pročišćenje. Ispovijed služi kao trenutak spoznaje, priznavanja naših pogrešaka i traženja pomoći i oprosta. Unutar privatnog područja ispovijedi, pojedincu se daje snaga duha, oprost simboliziran kroz obećanje i otpornost da se podnese pokora, čak i ako nije izričito navedena, jer će je Bog nedvojbeno dati do samog kraja. Ovaj proces utjelovljuje pokajanje, i unatoč poteškoćama, ne samo da je koristan nego i iskupljujući.
Prema ocu Rafaelu, postoji razlika između muke koju Bog zadaje pravedniku i one koju nanosi grešniku. Nevolja koju podnose čestiti služi da ih još više uzdigne i uzvisi, dok su oni koji se smatraju “poganima” podvrgnuti specifičnim kušnjama čiji je cilj poniziti njihov ponos. Te kušnje su obično teške i iscrpljujuće, a nitko im ne može pomoći jer su od Boga dopuštene. Čak se i zagovor svetaca pokazuje beskorisnim za “poganskog” pojedinca, koji mora šutjeti i podnositi patnju. Ta se pokora obično nastavlja sve dok se duh ne slomi, ponos potpuno ne iskorijeni i osoba ne zaplače, ali na molitveni način tako da se njihove molbe čuju usred naricanja. Ovaj proces je zahtjevan i služi kao oblik terapije, ali u konačnici dovodi do spasenja. Svaki alternativni pristup ne nudi iskupljenje. Međutim, ako pojedinac prijeđe određeni prag i uđe u carstvo duhovne smrti, postajući nesposoban za pokajanje (odluku koju je donio Bog, a ne čovjek), tada se kaže da je Bog povukao svoju podršku toj osobi.
Ako ste svjedoci da se osoba lošeg karaktera upušta u razne negativne misli, riječi i postupke, neophodno je distancirati se od takve osobe. Njihova je prisutnost slična otrovnom okruženju u kojem nema božanskih blagoslova, budući da se Bog odlučio povući. Nasuprot tome, kada promatrate čestitu dušu koja doživljava privremeni propust u ponašanju, shvatite da je Bog intervenirao kako bi pročistio njihovu bit, izvlačeći sve nečistoće iz njihove duše i kostiju. Iako ovi procesi mogu biti popraćeni nelagodom, nema razloga za žaljenjem, budući da će ishod sigurno biti povoljan, kako u ovom tako iu budućem životu. Kušnje s kojima se suočavamo u životu služe da nas izbave od vječne patnje. Teškoće koje se podnose u ovom zemaljskom postojanju samo su miran san u usporedbi s nesnosnom mukom koja čeka one koji ne uspiju pronaći iskupljenje.
Iguman Rafailo stekao je slavu na društvenim mrežama prije nekoliko godina nakon što je održao govor u kojem je hrabro proglasio negativnu i uzaludnu prirodu heroina. Iguman Rafailo, poznat i kao Rafailo Boljević, obnaša cijenjenu dužnost igumana u manastiru Podmaine. Rođen je 3. rujna 1975. godine u Podgorici, od roditelja Ljubiše i Julije. Prvobitno nazvan Mihailo, sada se zove iguman Rafailo. 27. kolovoza 2006. primio je redovnički život i dobio ime Rafailo. Godinu dana kasnije, 29. avgusta 2007. godine, uzdignut je u čin jerođakona, a 22. decembra 2007. godine dodatno je uzdignut u čin jeromonaha. Uvažavajući njegovu požrtvovanost i odanost, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović podario mu je 10. siječnja 2010. cijenjeni čin igumana. Od 2009. godine dostojno je služio kao iguman manastira Podmaine, nasljedivši svog prethodnika Benedikta. (Jovanović).
