Ceca Ražnatović, proslavljena folk pjevačica, prošla je kroz brojne izazovne dane kojih se ne prisjeća i o kojima trenutno ne želi govoriti. Nakon tragičnog gubitka supruga 2000. godine, obitelj Ražnatović suočila se s iznimno teškim razdobljem tri godine kasnije, kada se pjevačica našla u pritvoru na četiri mjeseca zbog policijske akcije “Sablja”. Za to vrijeme dala je intervju časopisu Svet koji je duboko dirnuo sve koji su ga čitali. Sada vam srdačnu ispovijest Cece Ražnatović prenosimo u cijelosti.
U svom životnom vijeku, koji se proteže kroz dva milenija, uključujući i ovaj koji ubrzano završava, susreo sam se s dvije posebno teške godine. Vjerujte mi kad kažem da postoje trenuci kada se teško prisjećam kušnji i nevolja koje sam proživio tijekom tih razdoblja. Tijekom Vašeg četveromjesečnog pritvora mediji su posvetili značajnu pozornost kako Vašem imidžu tako i Vašem opusu.
Stalni fokus medija prvenstveno je oko moje osobnosti, iako je većina tih optužbi potpuno neutemeljena. Obeshrabrujuće je, uznemirujuće i bez ljudskosti profitirati na tuđoj nesreći. Moj ugled je nepravedno okaljan bez ikakvih potkrijepljenih dokaza ili točnih informacija, budući da se mojim imenom manipuliralo bez ikakvog obzira ili obzira. Tijekom godina marljivo sam radio na uspostavljanju respektabilne reputacije, osiguravajući da su moji postupci u skladu s vrijednostima povezanim s mojim imenom. Uložio sam sve napore kako bih spriječio bilo kakvo negativno prikazivanje sebe, kako u svom profesionalnom tako iu privatnom životu. Kao rezultat toga, sa sigurnošću mogu reći da nema niti jedne mrlje na mojoj karijeri ili osobnom rekordu.
Jeste li očekivali da ćete biti privedeni na obavijesni razgovor i nakon toga privedeni kada je policija stigla u vašu kuću 17. ožujka? Na moje veliko čuđenje, neočekivani dolazak policije u moju kuću zatekao me potpuno nespremnog. Dobila sam vijest da ću morati posjetiti policijsku postaju na kratko trideset minuta kako bih dala izjavu u vezi s trofejnim oružjem koje je nekoć pripadalo mom pokojnom suprugu. Nisam ni slutio da će ovaj naizgled rutinski zadatak rezultirati mojim odsustvom od kuće na nevjerojatna četiri mjeseca.
U to vrijeme mnoštvo novinarskih ekipa okupilo se ispred vaše kuće, ali nitko nije uspio snimiti sliku vašeg odlaska. Nagađanja su kružila gradom, sugerirajući mogućnost tajnog izlaza. Izlazeći kroz poznata vrata koja mi svakodnevno služe kao ulaz u moju rezidenciju, našla sam se suočena s neporecivom stvarnošću. Točno ispred moje kuće stajalo je vozilo policije, jasno označeno kao “golf”, koje je čekalo moj dolazak. Bez ikakve mogućnosti skrivanja, ovim vozilom sam prepraćen do Komunalnog redarstva. Dok smo prolazili pored okupljenih novinara, njihova nazočnost naizgled neprimjećena, iz njihovih redova nije bilo reakcije.
U prvim danima vašeg pritvora, kako ste odabrali provoditi svoje vrijeme? S ogromnom strašću prepričavam prvih pet dana provedenih u MUP-ovoj ustanovi “29. studeni”, iskustvo koje me ostavilo u potpunom šoku i uzrokovalo gubitak težine od 5-6 kilograma. Odvojenost od moje djece bila je poražavajuća, a sama pomisao na to što moja obitelj trpi bila je preteška za podnijeti. Istodobno, nisam mogao a da ne razmislim o tome kako će mediji prikazati moje uhićenje, povećavajući moju nelagodu. Tijekom prva dva mjeseca mog pritvora bio mi je zabranjen pristup novinama, što me štitilo od potencijalno uznemirujućeg sadržaja. Nakon što sam dobio pristup lokalnom tisku, otkrio sam da su mnogi mediji iskrivili istinu, poštedivši me tjeskobe koja bi pratila čitanje njihovih zlonamjernih riječi. Kako sam kasnije saznao, čuo i svjedočio, postalo je potpuno jasno da su me mediji ocrnili nakon što mi je oduzeta sloboda.
Šuškalo se da ste tijekom boravka u zatvoru pretrpjeli brojne torture, uključujući i fizička zlostavljanja. Sada se možemo konačno pozabaviti tom temom. Moram pohvaliti policiju na iznimnoj korektnosti prema meni. Moj prvi susret s policijom u postaji “29. studeni” prošao je potpuno bez ikakvih problema i zahvalan sam na tretmanu policajaca koji sam imao. Slično tome, moje iskustvo u CZ-u bilo je lišeno ikakve nelagode ili slučajeva fizičkog uznemiravanja. Osoblje CZ-a odnosilo se prema meni s poštovanjem i pridržavalo se zatvorskih propisa. Pridržavao sam se svih potrebnih zakona i propisa unutar zatvora bez ikakvih problema.
Vijest o vašim navodnim privilegijama kod upravnika Centralnog zatvora Ace Jovanovića prenijele su jedne dnevne novine. Oh, užas! Izdržao sam iscrpljujuću četiri mjeseca u skučenoj ćeliji veličine samo dva puta dva metra, podvrgnuti najnehumanijim uvjetima koji se mogu zamisliti. Od trenutka uhićenja do sredine svibnja neprestano sam drhtao, kosti su mi se praktički pretvarale u led. Mučnih trideset dana čamio sam u samici, potpuno odsječen od vanjskog svijeta, nisam dobio čak ni utjehu da razgovaram sa svojim odvjetnicima. Naposljetku su mi dodijelili jednog ili dva cimera u ćeliji, koji su mi nudili minimalno društvo. Ipak, moram izraziti duboku zahvalnost zatvorskom osoblju koje se prema meni odnosilo s krajnjim poštenjem i poštovanjem. Ne mogu dovoljno nahvaliti upravitelja zatvora za njihovo izuzetno ponašanje. Tek kad se čovjek nađe s krive strane rešetaka, doista shvati nemjerljivu vrijednost toplog osmijeha i lijepe riječi suljudi.
Vijest o vašim navodnim privilegijama kod upravnika Centralnog zatvora Ace Jovanovića prenijele su jedne dnevne novine. Apsolutno ne! Izdržao sam iscrpljujuće četveromjesečno razdoblje zatočen u skučenoj ćeliji veličine samo dva puta dva metra, podnoseći uvjete koji su bili potpuno nehumani. Od trenutka uhićenja do sredine svibnja nekontrolirano sam drhtao u ćeliji, kosti su mi bile smrznute do srži. Trideset mučnih dana bio sam u samici, potpuno odsječen od bilo kakvog ljudskog kontakta, čak mi nije bilo dopušteno komunicirati sa svojim odvjetnicima. Na kraju su mi dodijelili jednog ili dva cimera u ćeliji, pružajući mi neki privid druženja. Ipak, moram izraziti najdublju zahvalnost zatvorskom osoblju koje je pokazalo nepokolebljivu predanost poštenju i pravdi. Izuzetno poštujem i upravitelja zatvora čije je ponašanje bilo uzorno. Tek kad se čovjek nađe s druge strane zatvorskih rešetaka, uistinu shvaća golemu vrijednost jednostavnog osmijeha i ljubazne, suosjećajne riječi.
Je li štrajk glađu imao negativne posljedice po zdravlje? Za sada trenutno nema takvih slučajeva i iskreno se nadam da će tako i ostati, iako nitko ne može biti siguran. Kružilo je šuškanje o kirurškom zahvatu kojem ste se navodno podvrgnuli tijekom VMA događaja krajem rujna. Možete li baciti malo svjetla na prirodu ovog postupka? Zbog preživljenog stresa bio sam podvrgnut manjem operativnom zahvatu zbog postzatvorskog sindroma. No, važno je pojasniti da je operacija obavljena u privatnoj klinici, a ne na VMA.
Kako ste u svojoj odsutnosti, zatočeni iza rešetaka, izdržali proslavu Anastasijina rođendana bez svoje kćeri? Nezamisliva je bol koju sam doživio jer nisam mogao doći na Anastasijin rođendan. Navršila je pet godina bez prisustva oca, majke, pa čak ni voljene tete. Ljudi s kojima je najdublje povezana bili su odsutni. Morala sam skupiti svu svoju unutarnju snagu da suspregnem suze tog dana jer sam sebi dala obećanje. Svaka majka bi suosjećala sa mnom kada bih rekla da mi je to bio najteži dan u zatvoru. Zamislite samo bol zbog nemogućnosti čuti ili vidjeti svoju kćer na njezin poseban dan. To je sjećanje koje me proganja.
