Više od pedeset godina Zoran Kalezić svojim prisustvom krasi glazbenu industriju. Tijekom svoje slavne karijere uspio je prodati impresivnih 20 milijuna primjeraka svoje glazbe. Snagom svog glasa i iskrenim emocijama koje je unio u svoje pjesme, zarobio je srca nebrojenih pojedinaca ne samo unutar bivšeg Juga, već i diljem svijeta.
Veza između njega i Tome Zdravković bila je neraskidiva, a njihov blizak odnos učvrstili su kada je on postao kum Tominom djetetu. Nakon što je saznao za njegovu poražavajuću dijagnozu raka pluća, izrazio je duboki osjećaj da zna da će se uskoro ponovno susresti sa svojim voljenim prijateljem.Kad sam krenuo u posjet kumu Tomi, znao sam da je naš ponovni susret blizu. Međutim, morao sam obaviti neke zadatke prije nego što se nađemo. Moje iščekivanje je raslo dok sam željno iščekivao koncert u Domu sindikata, gdje će mi očaravajuće melodije vratiti sklad u dušu. Prilika da još jednom svjedočim poznatim licima u publici bila je nešto za čim sam duboko čeznula. Uz suze koje su tekle niz lice, Kalezić je nepokolebljivo iskreno govorio tijekom emotivnog nastupa.
Bliska veza između Tome i dotične osobe dodatno je ilustrirana činjenicom da ga je Toma posebno zamolio da održi pogrebni govor kada dođe vrijeme da napusti ovaj svijet. Na rastanku moj kum Toma mi je povjerio duboku molbu: “Nemoj da govore o meni, jer ćeš se ti oprostiti od mene. Imat ćeš što reći.” Kakva je to velika čast i odgovornost bila. U tom trenutku sam se posljednji put oprostio od Tome i sinulo mi je da odlazi čovjek kojemu je dosadilo ovozemaljsko postojanje i ograničenja koja su mu nametnuli liječnici. Bilo mu je zabranjeno prepustiti se užicima pušenja i konzumiranja alkohola. Žalosti me što su pojedinci poput Tome i Šabana sve rjeđi. No, oni ne zahtijevaju naše sažaljenje, jer su se svojom glazbom ovjekovječili. Dok god sviraju melodije, trajat će i njihov duh – ispričala je pjevačica.
Silvana, Kaleza, Tozovac, Cune, Lepa Lukić, Mika Antić i Zoki Radmilović činili su neraskidivi kolektiv. Svaki je član postigao izvanredan uspjeh u svojim karijerama, ali nikad nisu ulazili u sukobe niti gajili osjećaje ljubomore jedan prema drugom. Njihovu vezu iskovala je zajednička strast prema glazbi. Silvana je, slično kao i Toma, pružila značajnu pomoć Kaleziću u ranoj fazi njegove karijere, što je dovelo do razvoja snažnog prijateljstva među njima. Njihovo uzajamno divljenje i poštovanje jedno prema drugom duboko se njeguju. Upravo je ova dama, koja je ostavila trajni utjecaj na narodnu glazbu, bila inspiracija za Zoranovu bezvremensku skladbu “Jedna žena koje više nema”. Pjevačica je naglasila jedinstveni proces kroz koji je ova pjesma nastala.
Jedne 1976. godine Kaleža je ušao u jednu kafanu u Beogradu. Pjevačica je izvela iskrenu pjesmu “Noćas mi srce pati” dok su gosti uživali u atmosferi. Međutim, u radosnoj atmosferi, Zoran se našao shrvan emocijama, ronio je suze. Sjećanja na Silvanu preplavila su njegov um, pretvarajući se u poetične stihove. Shrvan emocijama, Zoran je od konobara zatražio salvetu i na tom papiriću ispisao pjesmu. Sa željom da izbjegne bilo kakvu percepciju iskorištavanja Silvanine smrti, Kalezić je dvije godine uskratio njegovu objavu.
Tek na Ilidžanskom festivalu 1978. konačno je otkrio pjesmu, ali je odlučio zadržati u tajnosti posvetu Silvani, čak i nakon što je na tom događaju osvojio glavnu nagradu. Zoran je kasnije istaknuo kako je jedna od pjesama koja je definirala njegovu karijeru bila upravo posvećena slavnom pjevaču koji je uvelike utjecao na njegovo stvaralaštvo. Zoran Kalezić izrazio je oduševljenje Silvanom, opisavši je kao izvanrednu pjevačicu i izuzetnu ženu. Vjerovao je da su jedinke njezina kalibra rijetkost, da se pojavljuju samo jednom u stoljeću.
