Radojka Živković, poznata srpska harmonikašica, ima zadivljujuću životnu priču punu fascinantnih anegdota. Ne samo da je bila plodna skladateljica različitih glazbenih žanrova, već je svoj izniman talent pokazala i kao solistica na Radio Beogradu. U blizini Kruševca, točnije u Globoderu, 24. kolovoza 1923. godine na svijet je otišla jedna izuzetna žena. Njezin otac Tihomir Tika Tomić, poznat po svom glazbenom talentu i stručnosti u podučavanju harmonike, u početku se opirao ideji da njegova kći krene u studij harmonike. isti put. Ipak, njezina se nepokolebljiva strast pokazala toliko uvjerljivom da je Tika na kraju popustila svojim težnjama.

 

Nakon što je devet godina provela uz oca učeći svirati harmoniku, konačno je 1932. debitirala na audiciji Radio Beograda. Nakon toga postala je redoviti izvođač na radiju, osvajajući publiku svake subote na četvrt sata. Mediji su je od milja nazivali “čudom od harmonike nižeg rasta od svog instrumenta”. Zanimljivo je da je Radojka s nepunih 12 godina trijumfirala na jugoslavenskom natjecanju harmonikaša održanom u Kragujevcu i tako osvojila željeno prvo mjesto. Zanimljivo, na istom natjecanju sudjelovao je i njezin budući suprug Milutin Tine Živković koji je osvojio drugu nagradu. Dako i Tine činili su nerazdvojni duo, a Tine se često našao u Radojkinoj sjeni.

Postali su sinonimi jedni za druge, a kasnije im se pridružio i renomirani flautist Sava Jeremić. Grupa se dodatno proširila dodavanjem gitarista Dragana Bendekovića, violončelista Rešada Jahje i mnogih drugih talentiranih glazbenika. Radojkino glazbeno umijeće zablistalo je dok je skladala mnoštvo pjesama i melodija. Ovoj izuzetnoj Srpkinji posvećeno je bezbroj tekstova, a o njoj su govorile brojne televizijske emisije. Njezina slava prešla je granice naše nacije kada je 1954. godine odnijela pobjedu na prestižnom festivalu Longolen u Velikoj Britaniji. Ova cijenjena manifestacija slavila je muzikalnost i virtuoznost na harmonici.

 

Kao priznanje za njezin talent, za svoje iznimne skladbe dobila je cijenjenu glazbenu nagradu “Vlastimir Pavlović Carevac”. Posjedovala je rijedak dar pripovijedanja kroz harmoniku, dotičući svojim melodijama do dubine duše. Njezina je glazba nadmašila vrijeme, ostavljajući vječni utjecaj. Postizanje takvog majstorstva zahtijeva božanski dodir, a ona ga je posjedovala bez napora. U snimci na kojoj je sudjelovalo mnoštvo harmonikaša, lako se mogao razaznati osebujan zvuk harmonike Radojke Živković, dokaz njezine neviđene vještine. Ona je oličenje stila koji se rađa samo jednom u veku, kako kaže Ljubiša Pavković, cenjeni umetnički direktor Narodnog orkestra RTS-a.

 Iako joj se ukazala prilika da otputuje u Australiju, ona je to odbila zbog nepokolebljive ljubavi prema domovini. Prema riječima njenog sina Slobodana Živkovića, njegova majka je odlučila da ostane u Srbiji zbog duboke ljubavi prema zemlji. Unatoč tome što je osjećala prazninu u svom domu bez sina, priznala je da njegov izbor da se preseli u Australiju nije bio greška i na kraju se vratila u Srbiju. Srpski mentalitet je takav da nikada ne dopušta oprost kad su sugrađani u pitanju uspjeh. U razgovoru za “Novosti” spomenuta osoba je spomenula da su njihove roditelje neki pojedinci iz estrade i medija etiketirali kao pretjerano bogate, dok su njihove buduće generacije doživljavali kao privilegovane i povlađene.

 

Ova je osoba također dobila priznanje Guinnessove knjige rekorda kao izvanredna žena. Radojka se u nevjerojatnoj 71. godini probila u Guinnessovu knjigu rekorda kao nositeljica titule najdugovječnije profesionalne harmonikašice na svijetu. Često bi izrazila osjećaje koji su o njoj napisani: “I u slučaju moje smrti, tiho bi suze lila.” Smiluj se na mene, smiluj se na sebe! Sve što želim je tvoja tuga, melodični zagrljaj ljubavi! Radojka Živković je nakon moždanog udara nažalost preminula u Beogradu 14. kolovoza 2002. U čast njoj i Tinetu u Globoderu se održavaju tradicionalni Dani Radojke i Tineta Živkovića. U znak priznanja za njen doprinos, Savez estradnih umjetnika Srbije posthumno je Radojki dodijelio prestižnu nagradu „Narodni umjetnik estrade Srbije“ 2019.

Posvećenost igri trajala je do posljednjeg dana, o čemu je već govorila njezina unuka Dragana Stevović. Tijekom mog posjeta njezinoj rezidenciji, upitala me: “Biste li mi ljubazni dodali harmoniku?” U poodmakloj dobi suočavala se s izazovima mobilnosti. Često je izražavala nelagodu u ramenima, pripisujući to težini harmonike. Instrument je od nje zahtijevao dugotrajno iznošenje tereta od 13 kilograma tijekom sviranja. U trenutku kad me pogledala, predvidjela je početak melodične melodije. To joj je poslužilo kao lijek. Tješi me činjenica da sam svojom prisutnošću uveselio njezine sutonske godine, kako je ispričala kruševačkim medijima.