Zbog tematike našeg današnjeg članka, moramo se vratiti u prošlost u doba turske vladavine u Srbiji. U tom razdoblju, kao druga srpska princeza koja se udala za turskog sultana, nakon Olivere, na scenu je stupila značajna ličnost po imenu Mara Branković, ćerka despota Đurđa…
Međutim, Marina mogućnost utjecaja na muža bila je ograničena, uglavnom zbog sklonosti Murata II muškarcima. Unatoč tome, priča o njezinu životu uistinu je očaravajuća i posjeduje sve elemente potrebne za zanosnu adaptaciju filmskog serijala. Mara, kći despota Đurđa Brankovića i unuka Vuka Brankovića, rođena je 1418. godine u Vučitrnu. U mladosti se našla na osmanskom dvoru i na kraju postala druga supruga sultana Murata II., boraveći u njegovom haremu. Prema narodnoj pjesmi, Mara je kao dijete teško oboljela. U znak zahvalnosti za njezin izvanredan oporavak, njezin otac je sagradio samostan Devičin ili Devič, nazvan po ozdravljenoj djevojci, kao danak Bogu i starcu Joanikiju. Narodni pjesnik ističe Marinu neusporedivu ljepotu, proglašavajući da ona nadmašuje sve druge u sedam vlaških kraljevstava, pa čak i u cijelom golemom turskom carstvu.
Kada su despot Đurađ i njegova žena Jerina došli na vlast u Srbiji, strateški su se odlučili na bračni savez sa sultanom Muratom II kako bi zaštitili interese svog naroda. Uvjeti mirovnog sporazuma s Muratom II. pokazali su se zahtjevnijim od onih nakon Kosovske bitke. Osmanlije su zahtijevale mnogo veći danak, dok se srpski teritorij suočio sa značajnim smanjenjem. U znak dobre volje, Murat je dopustio Đurađu da uspostavi novo sjedište vlasti u Smederevu, jer je izgubio kontrolu nad Kruševcem i Beogradom. Kao uvjet za obnovu mirovnog sporazuma s Osmanlijama, naloženo je da se Đurađeva kći Mara uda za sultana Murata II i pridruži haremu.
Kako bi učvrstili svoj brak, Đurađ i Jerina dobili su težak zadatak nabaviti pozamašan miraz od ukupno 600.000 dukata, svotu koja je premašivala desetljetni danak koji je Đurađ plaćao Turcima od 1428. Godine 1436. ušao je Murat II. u drugi brak s Marom, koja je postala njegova posljednja supruga nakon njegove prethodne zajednice s Halimom. Procjenjuje se da je sultan bio otprilike 13 do 16 godina stariji od Mare. U vrijeme njihovog vjenčanja on je imao 32 godine, dok je Marina dob bila između 16 i 19 godina. Opisi sultana prikazuju ga kao skromnu osobu koja nije otvoreno pokazivala svoj utjecajni status. Nasuprot tome, Marin brak s osmanskim vladarom bio je daleko od blaženog, prvenstveno zbog njegove sklonosti društvu muškaraca nego žena. Povjesničar Nikola Giljen, autor spomenute knjige, tvrdi da postoji široko rasprostranjeno mišljenje da je Murat II vjerojatno bio biseksualac, ako ne i homoseksualac, te da je njegova interakcija sa ženama bila isključivo u prokreativne svrhe.
Godine 1893. Stojan Novaković ispričao je priču koja rasvjetljava Muratovu osebujnu sklonost prema posebnoj zabludi poznatoj kao sodomija. To se očituje u njegovom osnivanju grupe od otprilike 25 do 30 mladića. Nažalost, Mara, baš kao i njezina sestrična Olivera, nije mogla ostvariti značajan utjecaj u Srbiji zbog svog inferiornog statusa na osmanskom dvoru. Ostala je pasivna dulje vrijeme, sve do 1441. godine kada je Murat izdao okrutnu naredbu da se oslijepe njezina braća Grgur i Stefan, koje su Osmanlije zarobili. Tragično, Marini pokušaji da ih spasi od teške sudbine bili su neuspješni. Unatoč iskazanoj spremnosti sultana Murata da joj udovolji zahtjevu, pogubljenje je brzo izvršeno, uzrokujući kašnjenje u dolasku glasnika koji je nosio naredbu o odbijanju. Poput svoje bake-tete Olivere, Mara je pokazala nepokolebljivu odanost svojim kršćanskim uvjerenjima i donijela odluku da neće imati djece s Muratom II. Pojedinosti o tome je li bila podvrgnuta medicinskom zahvatu, sličnom Oliveri, kako bi osigurala kontracepciju, ostaju nejasne.
Promakla joj je spoznaja o njenoj majčinskoj ulozi, ali duboko divljenje i poštovanje koje je pokazao Muratov nasljednik, Mehmed II Osvajač, je ono što joj je vratilo pažnju na to. Mara se našla u jedinstvenoj poziciji da bude i dojilja i odgojiteljica princa Mehmeda, nadmašujući znanje njegove vlastite majke, koja je slučajno bila robinja. Ne čudi se, dakle, da karlovačko rodoslovlje za svoju majku priznaje Maru, koju je car Mehmed ljubio i cijenio. Nakon Muratove smrti 1451. godine, Mehmed je milostivo dopustio svojoj maćehi da se vrati u Srbiju, darivajući je u miraz krajevima Toplica i Dubočica. Unatoč tome što je primila ponudu za brak od Konstantina XI. Paleologa, udovca bez djece i potencijala da postane bizantska carica, Mara je odbila, pozivajući se na zavjet koji je dala da se više nikada neće udati. I eto, takva je bila situacija. U potrazi za utjehom potražila je utočište u crkvi.
Unatoč svom potencijalu da se istakne kao utemeljiteljica, donijela je nekonvencionalnu odluku da se odrekne redovničkog života. Usprkos općeprihvaćenoj zabrani pristupa ženama Svetoj Gori, ona je tamo ostala i pružila pomoć manastirima Hilandar, Sveti Pavle i Vatoped.
