U poslijepodnevnim satima tokom 2017. okončao je život popularne Done Ares, poznate i kao Azra Kolaković. U dobi od 40 godina prerano je napustila ovaj svijet, ali njen se utjecaj proširio daleko izvan područja glazbe. Njena hrabra borba protiv opake i teške bolesti poslužila je kao svjetionik nade za pojedince koji se suočavaju sa sličnim okolnostima.
Tijekom svog trogodišnjeg liječenja neustrašivo je dijelila mnoštvo izazova s kojima se suočavala. Koncept “nemoguće” nije imao nikakvu težinu u njezinu rječniku, jer je služila kao stup snage za svoje najmilije i ostajala nepokolebljiva u svojoj vjeri u svjetliju budućnost svakim danom. Nasuprot tome, nije se libila iskreno razgovarati o dubokom utjecaju koji je dijagnoza raka imala na njezin život. Dona je jednom prilikom u svom pisanju izjavila da je trenutno u stanju “dobro” i da to može podnijeti, unatoč postupnom slabljenju koje doživljava i fizički i emocionalno.
Suočena s nedaćama, ostala je otporna i nepokolebljiva, uvijek održavajući vezu sa svojom odanom bazom obožavatelja, čak i u najizazovnijim okolnostima. Samo pet dana prije smrti, podijelila je posljednju fotografiju na svom Instagram profilu. Slika ju je uhvatila u njezinom najboljem izdanju, prije početka njezine razorne bolesti. Uz sliku je napisala srdačnu poruku, objavljujući svoju ljubav prema svojim obožavateljima: “Vaša Dona Ares vas voli.” Donina majka, Ajka, izrazila je divljenje nevjerojatnoj snazi svoje kćeri dok je podnosila teret svega što joj se našlo na putu. Unatoč tome što je imala samo jedan dan da se suoči sa svijetom, Dona bi svako jutro odlučno ustajala, izlijevajući svoje misli na papir. U posljednjih šest mjeseci koji su prethodili njezinoj smrti, smogla je hrabrosti osloboditi se svega što ju je mučilo, očistivši svoju dušu od svih dugotrajnih tereta. Ajka je pak preuzela odgovornost nošenja Donina tereta, pružajući joj podršku i razumijevanje.
Čitava je regija pala u tihu tišinu nakon odlaska Dona Aresa. Neočekivanost njezine smrti ostavila je sve u nevjerici, jer je njezina vitalnost ostala zapanjujuća sve do njenog posljednjeg daha. Budući da pacijentica nije pustila suze, moram se suzdržati i od toga. Danas više ne skrivam svoje emocije nego ih prikrivam veselim izrazom lica. Dok je Dona još bila s nama, savjetovala je da ne pokazujemo suze u prisutnosti drugih. Međutim, shvatio sam da se nikada neću potpuno oporaviti; moje postojanje je spoj tuge i svakodnevnih iskustava. Posljednje riječi njezine kćeri postale su svjetlo vodilja koja je sada vodi kroz život. U potrazi za pomoći, obratio sam se bliskom prijatelju koji je podijatar. Nakon što sam proživio produljeno razdoblje intenzivne tuge koje je trajalo dvije do tri godine, savjetovao mi je da prigrlim snagu pozitivnih sjećanja. Sjećanja imaju sposobnost utjecati na mene na različite načine; s vremena na vrijeme prolaze bez ikakve štete, dok me ponekad probijaju poput oštre oštrice. Međutim, moja draga prijateljica nikada ne bi željela da besciljno lutam, a ta mi misao služi kao svjetlo vodilja, podsjećajući me na njezinu otpornost.
Dok se suočavala s neizbježnim krajem i priznavala svoju nesposobnost da nastavi, prenijela je vrijednu lekciju nama koji smo ostali iza nje, objavljujući: “Ključno je ostati otporan do samog kraja, boreći se svaki dan od samog početka.” Naravno, nastojimo ispoštovati njezin zahtjev. Posljednjih šest mjeseci pjevačica je bila u društvu svoje majke i zajedno su provodili dane. Ističe brojne posjete koje je primala, a prijatelji i kolege su joj stalno dolazili. Međutim, nakon tragičnog gubitka kćeri Ajke, ulice njenog rodnog grada kao da su je zatvorile, preplavile.
Ne mogavši podnijeti svoje trenutne okolnosti, donio sam odluku da se preselim. Bila je to promjena situacije koja me na kraju spasila. Utjehu sam potražio u Švicarskoj, gdje sam boravio dvije i pol godine. Uranjajući u novo okruženje, nailazio sam na nepoznata lica, upuštao se u ležerne šetnje, istraživao mirne parkove i očaravajuće šume i uživao u miru koji me okruživao. Uz ta iskustva, imao sam priliku posjetiti brojne gradove. Međutim, važno je napomenuti da su te aktivnosti bile samo djelić onoga što se obično naziva “terapijom”. Unatoč tome što sam se izvana činila normalnom, uhvatila sam se u koštac sa stvarnošću da sam “podvojena” ličnost, dihotomija koja je odbacivala moju naizgled običnu fasadu, kako je iskreno izrazila pjevačeva majka.
Obitelj pronalazi utjehu u činjenici da su blagoslovljeni izuzetnom kćeri na čiji su talent neizmjerno ponosni. Nadaju se da će njezina glazba osigurati da je pamte i da će njezina ustrajnost poslužiti kao inspiracija drugima da ustraju. Čim se Dženan Lončarević popeo na bine beogradskih klubova i splavova, nastao je haos uz njegovu obradu Doninog hita “To mi nije pravilo”! Publika je ostala u čudu, pokušavajući dokučiti porijeklo pjesme, cijelo vrijeme pjevušeći uz kultni tekst. Događaji koji su se odvijali u Beogradu 2005. godine bili su daleko od običnih, a sve je počelo pojavom Dženana Lončarevića. Dona, izvor moje inspiracije, usadila mi je duboku zahvalnost za glazbu. Kao instruktor klavira i pjevač, pronašao sam utjehu u ovoj formi umjetnosti. Za Donu je glazba bila sve, a sada je i meni utjeha, kako je Ajka zgodno zaključila.
Osim glazbenog talenta, Dona je posjedovala iznimnu sposobnost elokventnog izražavanja svojih emocija kroz pisanje, što je kulminiralo u njezinoj potresnoj knjizi “Room for No One” pred kraj života, u kojoj je ogolila svoju dušu. Od malih je nogu pokazivala svoj talent na glazbenim festivalima za djecu. Kad je navršila šesnaest godina, već je napisala svoj inauguracijski set stihova i ovjekovječila ih na snimci. Njezin se put nastavio završetkom studija na prestižnoj glazbenoj školi i zaranjanjem u carstvo engleskog jezika i književnosti. Debitirajući na hrvatskom natjecanju za pjesmu Eurovizije 1997. godine pod imenom Donna Ares, brzo je stekla prepoznatljivost pjesmom “Kazna” na Bihaćkom festivalu, što je dovelo do niza hitova u regiji te godine.
