Smrt Miroslava Lazanskog imala je snažan odjek, ne samo u Srbiji, već u cijeloj regiji. Danas ćemo se pozabaviti njegovim osobnim životom, temom koja je ostala relativno opskurna u domaćim medijima.
Miroslav Lazanski, cijenjeni novinar, vojni analitičar i diplomat poznat po svom besprijekornom karakteru, izazvao je opće divljenje svojim izvanrednim doprinosom. Iako više nije među nama, njegovu ostavštinu iznimno cijenimo. Njegova nepokolebljiva predanost novinarskom poštenju i njegova neutaživa žeđ za istinom bili su ono što ga je natjeralo da izvještava izravno s prve crte rata. S vremenom je pokazao neusporedivo razumijevanje zamršenih vojnih strategija i složene mreže geopolitičke dinamike. Njegovi članci, analize i komentari postali su ključni izvori za razumijevanje globalnih vojnih sukoba, snalaženje u sigurnosnim izazovima i razotkrivanje političkih prevrata.
Miroslav je tijekom godina školovanja pohađao Osnovnu školu “Dragojla Jarnjević” u Karlovcu. No, zbog očevih obaveza u Foči, Miroslav i majka ljetovali bi u tom bosanskohercegovačkom gradu. U to vrijeme razvio je blisku vezu s mještaninom po imenu Latif, stanovnikom Foče, koji mu je poklonio svoju prvu ručno izrađenu drvenu pušku. Miroslavu su dragi i trenuci provedeni u ribolovu i kupanju na rijeci Čehotini te u istraživanju vojnog logora na Čemernu. Naposljetku, obitelj se preselila u Trebinje kada je Miroslavov otac Vladimir sa svojim vodom raspoređen da sudjeluje u izgradnji aerodroma “Ćilipi” u Dubrovniku. Miroslav je završio osnovno obrazovanje u Trebinju i uspješno maturirao u cijenjenoj Gimnaziji „Jovan Dučić“. Nakon očevog umirovljenja u dobi od 44 godine, obitelj se nastanila u Zagrebu, gdje je Miroslav nastavio visoko obrazovanje na Pravnom fakultetu, te naposljetku stekao diplomu.
Godine 1977. Miroslav je krenuo na služenje vojnog roka u Bitolju, iskustvo kojega se rado prisjeća kao vrhunca svoje egzistencije. Započevši svoj novinarski put, Miroslav se obilježio objavivši svoj prvi članak u cijenjenom listu za mlade “Polet”, u kojem se bavio zadivljujućom temom francuske Legije časti. Nakon toga dobiva stalno mjesto u uredničkom timu tiražnih novina. Godine 1980. prelazi u “Vjesnik”, a iduće godine u redakciju političkog tjednika “Danas”, gdje ostaje do 1991. U tom razdoblju surađuje i s izdanjima “Start” i ” Politika“. Lazanski se ističe kao jedan od rijetkih stranih novinara koji je imao privilegiju razgovarati s dvojicom zapovjednika NATO-a, trojicom ruskih maršala, te intervjuirati ugledne ličnosti poput bivšeg rumunjskog predsjednika Nicolaea Ceaușescua, sirijskog predsjednika Bashara Al Assada i bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka.
Njegov ciklus reportaža o Libiji nagrađen je cijenjenom grand prix nagradom “Zlatna Nika” na Međunarodnom festivalu reportaže u Apatinu. Uz to, režirao je ukupno pet dokumentarnih filmova, uključujući renomirana djela poput “Rat za Kosovo”, “Komandosi” i “Titova soba”. No, njegov osobni život poremetio se kada je glumica Gordana Bjelica neočekivano otkrila da je 1994. godine rodila njihovu kćer, što on nije želio priznati. Uvjerenost Gordane Bjelice u njezine tvrdnje bila je tolika da je protiv njega podnijela tužbu tražeći od njega da prizna očinstvo njezine kćeri. Međutim, javnost i dalje nije upoznata s ishodom tužbe.
“U prethodnoj fazi svog života našla sam se u drugačijem emocionalnom stanju. Iako sam bila u braku, nisam uspjela ostvariti svoju ulogu majke. Razvod braka bio je sporazuman. Nakon razvoda našla sam se u neplanirana i nezdrava…sudbonosna veza.Odluka o djetetu bila je isključivo moja jer čvrsto vjerujem da svaka sposobna žena treba iskusiti majčinstvo.Od oca nikad ništa nisam tražila.Njegov identitet je poznat i njemu i meni i naše kćeri. Imali smo otvoren razgovor u kojem sam joj dala sve potrebne informacije i od tada smo se suzdržali od daljnjih razgovora o tome”, pojasnila je Gordana Bjelica.
