U doba Jugoslavije pojedinci su se našli iz šale slani na Goli otok, a ispovijest zatvorenice ostavlja bez riječi. Goli otok, glasoviti zatvor u kojem su u vrijeme SFRJ bili politički zatvorenici, tema je o kojoj se mnogo raspravlja, no ostaje obavijen velom tajne. Razlozi zašto su se mnogi pojedinci našli na ovom udaljenom otoku bili su trivijalni poput pričanja šale, pjevanja pjesme ili jednostavno nalaženja na krivom mjestu u krivom trenutku.

  • S nepune 22 godine novinarka Žena Lebl dočekala je zastrašujuće dvije i pol godine robije na Golom otoku zbog angažmana u poznatoj pjesmi “Druže Tito ljubičice bijele” o Josipu Brozu. Tijekom tog razdoblja bilo je dostupno vrlo malo informacija o dotičnoj osobi, ženi iz Beograda koja je slučajno bila židovskog podrijetla. Međutim, nametnuta su stroga ograničenja na sve pisane iskaze o njezinom vremenu provedenom na Golom otoku.

Godine 2013. članak je objavila Politika, list u kojem je bila zaposlena prije uhićenja. Razlog pritvaranja bila je šala koju je jedno jutro ispričala u redakciji, a odnosila se na Josipa Broza Tita. Ovu informaciju prenosi Politika. Žena Lebl je u redakciji podijelila vic koji joj je jednom ispričala kolegica. U šali je pisalo da je Jugoslavija pobijedila na međunarodnom natjecanju cvijeća uzgojivši ogromnu ljubičicu od 100 kilograma, što je bila referenca na popularnu pjesmu “Druže Tito, ljubičice bijele, voli te sva mladost”.

  • No, nakon što je ispričala vic, Ženu Lebl fizički su napale dvije osobe koje su je optužile da je istupila protiv Tita i da nije prijavila osobu koja je s njom podijelila kontroverzni vic. Prvo je prevezena u zatvor UDB-e Glavnjača, potom prebačena u logor Ramski rit, a kasnije u Zabel, Grgur na Golom otoku. Tijekom dvije i pol godine, od travnja 1949. do listopada 1951., opetovano je bila pod pritiskom da se odrekne svojih uvjerenja i prizna svoje navodno nedjelo u pet različitih zatvora.

Zbog toga je u konačnici izbačena iz “Udruge novinara”. Po izlasku, njezin brat Saša, ugledavši ju je, primijetio je da podsjeća na one koji su preživjeli Auschwitz. Beograđani, nažalost, nisu imali nimalo empatije i razumijevanja za povratnike s Golog otoka. Jedinu utjehu pronašla je u krugu uže obitelji. Emigracija u Izrael predstavljala se kao jedini put za bijeg. Usprkos brojnim preprekama, uspjela je dobiti putovnicu i naposljetku preko Italije stigla u Haifu. Bilo je to u proljeće 1986. kada je u Jeruzalemu imala priliku upoznati Danila Kiša.

  • Tijekom njihovog razgovora neočekivano se pojavila bivša zatočenica Golog otoka Eva Nahir Panić. Dok je Eva prepričavala svoja mučna iskustva na Golom otoku, Kiš je ostao zatečen šokantnim otkrićima. Tek tada je otkrio da je i Ženi prošla strahote tog užasnog mjesta. Prije ovog susreta spisateljici je bilo potpuno nepoznato da Ženi nije bila samo u ženskom logoru na Sv. Grguru nego i na Golom. Kiš je bio uvjeren da to mora biti snažno svjedočanstvo koje zaslužuje dokumentarni film.

Serija “Goli život” redatelja Aleksandra Mandića, emitirana u četiri epizode od 12. do 15. veljače 1990. godine, iznijela je tu činjenicu na vidjelo pred cijelim narodom Jugoslavije. Politika navodi da Kiš, koji je Ženu pozvao da sinopsis pretoči u knjigu, zbog smrti nije svjedočio ni seriji ni ishodu svoje sugestije. Objavljivanjem “Ljubičice bele” 1990. godine postala je bestseler u Izraelu, dok je u Srbiji otkrila rezultate njezina istraživanja.

  • Knjiga zorno prikazuje njezine stravične susrete u logoru, otkrivajući mnogima da su u tim okolnostima bile prisutne i žene. Jedan od citata iz njezine knjige, koji govori o mukama, mukama i degradaciji koju je proživjela Žena Lebl, rođena 1927. u Aleksincu, a od 1933. s obitelji u Beogradu, kaže: „Samo onaj tko čezne za vodom istinski shvatiti njegovu vrijednost, unatoč tome što smo bili okruženi ogromnim morem, naša nas je žeđ dovela do ruba ludila.” Žena Lebl posvetila se istraživanju do posljednjeg daha.