Životna priča Aleksandre Mihajlović nalik je zanosnoj filmskoj priči. Razdor između njezinih roditelja bio je rezultat njihovih vjerskih razlika. Njen otac, porijeklom iz ugledne srebreničke obitelji Selmanagić, bio je muslimanske vjeroispovijesti, a majka Jelena pripadala je bratunačkoj pravoslavnoj obitelji Blažić.
- Od trenutka kad je Aleksandra došla na ovaj svijet, granice su već bile postavljene, a majka ju je morala napustiti odmah po rođenju i ostaviti u Zvečanskoj, kako je nalagala njihova obitelj. Međutim, njezina izvanredna priča služi kao dokaz nepopustljive moći majčine ljubavi. Nakon što je izdržala bolnu bitku, majka ju je još jednom zagrlila. Aleksandrin život je tapiserija satkana izvanrednim narativima, koji su joj poslužili kao izvor inspiracije za pisanje knjiga.
Aleksandra Mihajlović trenutno je na uglednim funkcijama profesora srpskog jezika i književnika. Kada prepričava njezin život, odvija se poput zadivljujućeg scenarija. Nažalost, obiteljski zagrljaj nije čekao bebe rođene u prekrasnoj zajednici potaknutoj ljubavlju – činjenica koja se mora priznati. Ipak, neizmjerno sam ponosan na svoje mješovito nasljeđe. Kao profesor u pančevačkoj gimnaziji, uvučena sam u multikulturalno okruženje. Obilje vjera i nacionalnosti neprocjenjivo je blago, živopisna tapiserija koja me oduševljava svakim trenutkom. Nažalost, obitelji moje majke i oca imale su značajan utjecaj.
- Jasno je da su se pridržavali vlastitih običaja, koje bismo mogli smatrati zastarjelima, kada je riječ o odabiru prikladnih partnera za svoju djecu. Zanimljivo je da neke kulture još uvijek prakticiraju ovu tradiciju. Međutim, moji roditelji nisu se brinuli za te društvene norme, kao što moja majka objašnjava i dalje razrađuje: Oba moja roditelja su iz različitih gradova, Srebrenice i Bratunca. Nijedna strana moje obitelji nije bila spremna prihvatiti ovu zajednicu. Dok je moja majka bila još jako mlada i bez posla i ikakvih sredstava za život, donijela je tešku odluku da me ostavi u Zvečanskoj.
Otac ju je odveo u Beograd kod tetke. Tako je počela naša priča. Na kraju se moja majka zaposlila u vodovodu u Pančevu. Iznajmila je sobicu i vratila me iz Zvečanske, odakle je krenulo naše zajedničko putovanje. Moja je teta odigrala značajnu ulogu pomažući nam da ponovno stanemo na noge u tim izazovnim vremenima. Čini se da se u svakoj teškoj situaciji uvijek nađe osoba dobrog srca koja vam priskoči u pomoć. Bili su to teški trenuci, ali majčina otpornost i odlučnost poslužile su kao vrijedna lekcija samohranim majkama.
- Pokazala je da je ključno imati dovoljno snage za ustrajnost, čak i kada se suočite s nedaćama. Neizmjerno sam zahvalan na drugoj stvari, koju sam već više puta spomenuo: moja majka nikada, ali baš nikada nije izgovorila nijednu negativnu riječ o očevoj obitelji ili samom ocu. Čak i kad sam je pitao zašto se nikada nije ponovno udala, odgovarala bi da bi, da je našla boljeg muškarca, nesumnjivo ušla u drugi brak. Međutim, to nije bio slučaj.
Ova božanska okolnost poštedjela me od odrastanja s bilo kakvim osjećajima zamjeranja, potvrđuje ona i dodaje: Osvrćući se na svoju adolescenciju u dobi od 16 godina, mogu pouzdano reći da sam posjedovao neuobičajenu razinu zrelosti i odlučnosti.
- Prije ovog trenutka, neko vrijeme sam razmišljao o tome kako ću na kraju upoznati svog oca. Majka mi je obećala, ali okolnosti na koje nije mogla utjecati spriječile su je da to ispuni. Međutim, vlastita tvrdoglavost, osobina koja može biti izazov za roditelje, dovela me do odluke da ga osobno posjetim. Taj je izbor izazvao vrtlog emocija u majčinoj obitelji, posebice kod moje majke. Vjerujem da je njezin strah proizašao iz činjenice da je toliko godina posvetila i toliko toga uložila u naše živote.
Ipak, usprkos otporu, ostao sam odlučan u odluci da doputujem u Sarajevo, pa makar to značilo i pješice. Iz Pančeva sam uspio doći do Beograda, gdje sam potražio utočište kod strica. Kad sam s njim podijelila svoje težnje, prepoznao je goruću strast u meni. Osiguravajući moj siguran put do Sarajeva, on je osigurao prijevoz u vidu automobila i vozača, u pratnji svoje tetke. To je spriječilo apsurd da krenem pješice u Sarajevo, prisjetila se, a sjećanje joj se prebacilo na trenutak njihovog ponovnog susreta s ocem. Ušavši u njegov ured, zatekao sam ga kako sjedi za prostranim konferencijskim stolom.
- Prišavši mu, predstavio sam se, a on mi je odgovorio intrigantnom izjavom: “Sanjao sam te”. Tako je započeo zanosan razgovor koji je trajao cijeli dan. Unatoč mojim nadama u drugačiji ishod i dublju povezanost, razgovor je završio pozitivno, ispunjen emocijama i obećanjima. Zavjetovali smo se da ćemo se redovito viđati i održavati kontakte. Kao vječiti optimist, držao sam se vjere da će se to i ostvariti. Riječima “Conjuration”, ja čvrsto vjerujem i vjerujem u čuda. Doista, nadala sam se čudu.
Nažalost, stvarnost se nije poklopila s mojim očekivanjima. Taj susret s ocem, jedini put kad sam ga vidjela, desio se sa samo šesnaest godina, uspomena je zauvijek urezana u Aleksandrino sjećanje. Na kraju je rekla da je ona rođena 7. siječnja, dok je on rođen 25. prosinca. Ona čvrsto vjeruje da pravi vjernici posjeduju kvalitete ljubavi, oprosta i nade. Temeljna poruka ove knjige je da, bez obzira na našu nacionalnost, boju kože ili naslijeđenu vjeru, trebamo prihvatiti vrijednosti vjerovanja, oprosta i optimizma.
