Oliver Mandić, cenjeni pevač, retko kroči u Beograd, jer su njegove posete uglavnom ograničene na obaveze vezane za posao. Tokom proteklih nekoliko godina, nastanio se na Tari, prostranom imanju koje su mu zaveštali njegovi prethodnici, odnosno njegov deda i otac. U ovom idiličnom utočištu, Mandić je pomno osmislio vlastitu verziju raja. Tokom početne epidemije korona virusa u proleće 2020. godine, on je pronašao utehu usred haosa tako što se povukao u četiri prostrane i lepo dizajnirane tradicionalne srpske planinske kuće, od kojih svaka zauzima velikodušnu površinu od 450 kvadratnih metara.
Ove kuće, koje su mu služile kao utočište, omogućile su mu savršen bijeg od užurbanog gradskog života i ograničenja kretanja. Kako je postao svjestan mirne i netaknute ljepote Tare, odlučio je da cijelu 2021. godinu posveti uživanju u spokoju obala Zaovinskog jezera. Ipak, nalazim utjehu u saznanju da moj rad ljubavi nije bio uzaludan. Naslijeđe koje ostavljam za sobom je ljepota, kreativnost i saradnja.
Odjeci smijeha i aplauza koji su nekada punili ove dvorane i dalje odjekuju, što je svjedočanstvo o bezbrojnim životima koje je dotaklo umjetničko utočište koje sam stvorio. Međutim, neprekidni hod vremena ima način da nametne svoju težinu čak i najstrastvenijoj duši. Snaga koja me je nekada tjerala naprijed sada jenjava, ostavljajući mi teška srca i osjećaj rezignacije. Spoznaja da više nisam opremljena da preuzmem odgovornosti koje dolaze s održavanjem takvog umjetničkog utočišta teško me opterećuje.
Kako je vrijeme prolazilo, velika vizija koja je zapalila moju strast se ostvarila. Imanje stoji preobraženo, što je svedočanstvo moje nepokolebljive posvećenosti i nepokolebljive odlučnosti. Ipak, u ovom gorko-slatkom trenutku, ne mogu a da ne priznam danak koji je protok vremena uzeo na moj duh. Svakim potezom kista i svakom notom koja je odjekivala zrakom, svjedočio sam rađanju kreativnosti unutar ovih posvećenih zidova.
