Dana 13. januara 2013. godine u 60. godini života preminuo je Željko Subotić, kompozitor i tekstopisac, a njegovo posljednje počivalište je groblje “Pučile” u Bijeljini. Odlazeći s ovoga svijeta, boreći se s teškom bolešću, doživio je neopisivu patnju i samoću, napušten od svih. Međutim, iza sebe je ostavio nasljeđe bezbrojnih bezvremenskih hitova.
Željko Subotić, višestruki umjetnik, istaknuo se na području glazbe, skladanja, kantautorstva i pjevanja. Njegovi talenti nisu bili obični; bili su pomno izbrušeni i izvedeni. Njegove pjesme ostavile su neizbrisiv trag u karijerama brojnih pjevača, a neke od njih vinule među zvijezde. Međutim, odlučio je uroniti u svijet barova, protraćući i svoje glazbeno umijeće i vlastito postojanje. Njegov boemski duh strujao je kroz njegove stihove, koje su drugi revno upijali, uživajući u svakoj kapi njegove stvaralačke esencije.
Duša ispunjena umjetničkom strašću. Rođen u Sarajevu 1953. godine, Željko Subotić vrlo brzo se afirmirao kao talentirani glazbenik. U početku vješt na bubnjevima, kasnije je prešao na sviranje gitare. Unatoč svom glazbenom umijeću, Subotić je ostao škrt na riječima o zamršenostima svog života, uključujući i misterij oko gubitka oka. Čak ni njegovi kolege glazbenici nisu bili svjesni tih detalja. Subotić je često nastupao po sarajevskim i vojvođanskim kafanama, au slobodno vrijeme prepustio se svojoj strasti ribolovu, skupivši impozantnu kolekciju štapova za pecanje.
Željko je posjedovao uistinu istančan i umjetnički duh. Svoj izuzetan talent iskazao je stvarajući brojne bezvremenske pjesme, poput “Vrijeme me naučilo” koju je Muslimović izveo 1985. godine, “Ej kafano” Duška Kuliša, “Crno vino” za Fadila Toskića i “Vlakovi prolaze” za Tomu. Također, Željko Samardžić je posudio glas za vlastitu skladbu “Tamno nebo nad Beogradom” i iznimno popularan hit “I tebe sam sit kafano” za Harisa Džinovića. Napisao je i prekrasnu pjesmu “Ostariću, neču znati”. Posebno je doprinio glazbenom repertoaru Kemala Montena s pjesmom “Kad te nisam tu” i Miroslava Ilića s pjesmom “Moja prošlost”. Nadalje, stvarao je pjesme za Nedu, Vesnu, Mitra, Alibegovića, Banjca i mnoge druge.
Željko je imao duboku facu, potpuno se uživljavajući u svaku priču. Tu su autentičnost ljudi lako prepoznali. Diljem Jugoslavije Željkove melodije odzvanjale su u svakoj kafani. Dok su drugi neizmjerno profitirali od vrhunca njegove karijere, on je svoju tugu utopio u čaši, prikrivajući tamu koja ga je izjedala. Kako je izbio rat, otputovao je u Čačak, a kasnije u Bijeljinu, gdje su njegove glazbene skladbe iskorištavali za novčanu dobit. Pogođen teškom bolešću, nitko se nije udostojio raspitati za njegovo dobro. Bolest ga je nemilosrdno proždirala. Željko nikada nije imao obitelj. Unatoč mogućnosti da uživa u laskanju i honorarima, odlučio je to ne učiniti. Postao je zaboravljena ličnost, izgubljen u analima vremena. On sam nije razmišljao, jer prošlost je nosila ljepotu, dok je budućnost ostala daleka u njegovim mislima.
Preminuo je u izolaciji, bez ikakvih suputnika. Godine 2013. napustio je ovaj svijet u osami. Njegovo posljednje počivalište je mezarje Pučile u Bijeljini. Mali broj pojedinaca pratio ga je na putu, a oni koji su bili željni čišćenja savjesti o tome su govorili tek kad su se provjeravala njihova profesionalna postignuća. Naravno, to se dogodilo uz njihove uglađene prikaze površnosti.
Nadgrobni spomenik : Đorđe Gligorević, vrsni klesar, ne samo da je napravio nadgrobnu ploču za Željku, već je i ispunio svoje obećanje. Izrazio je da nadgrobni spomenik predstavlja svaku pjesmu otpjevanu u njegovo ime, svaki znak koji je ostavljen na njemu i svaki znak koji je s pravom zaslužio. Zanimljivo, bilo je pojedinaca koji su ga pokušavali kompenzirati za njegov rad, ali je on odbijao njihove ponude. Svojim druženjem s njim stekli su bogatstvo. Uvijek je smatrao da su autori stalno uhvaćeni u stanju podijeljenosti, za razliku od pjevača. Nažalost, našao se i duboko podijeljen jer su oni koji su bili odgovorni za upravljanje njegovim tantijemama iskoristili situaciju za vlastitu korist.
Krenite u pothvat osnivanja glazbenog sastava. Nekada davno, veličanstveni trio glazbenih virtuoza koji čine talentirani Zoran Tutun na klavijaturama i kao skladatelj, izuzetni basist Neno Čik i vizionar Željko, okupio se u izvanredan bend. Iščekivanje oko njihovog formiranja bilo je ogromno, a svi su predviđali spektakularnu eksploziju glazbenog sjaja. No, sve je kulminiralo pukim pothvatom koji nije ispunio grandiozna očekivanja.
