Kad god se spomene omiljena serija “Bolji život”, nemoguće je ne prisjetiti se zadivljujuće prisutnosti jednog od njezinih najintrigantnijih glumaca, Josifa Tatića. Tijekom kasnih 1980-ih, Tajči, poznata i kao Tatjana Kameron, stekla je nevjerojatnu slavu svojim singlom “Hajde da ludujemo”, koji je osvojio vrh top lista. Nakon ovog trijumfa, predstavila je zbirku drugih pjesama prije nego što je bez upozorenja nestala iz javne sfere. Odlučivši se za svježu avanturu, donijela je hrabru odluku da krene na put u Ameriku, ostavivši sve za sobom.
Kako prenosi Jutarnji.hr, hrvatskim je medijima otkrila razlog svog odlaska. Tijekom svog pojavljivanja u podcastu Skip or Beep, izrazila je da je njezin izbor da ode proizašao iz snažnog osjećaja samovlasništva, prepoznajući da nije odgovorna nikome osim samoj sebi. Taji je u tom trenutku otkrila slučajeve seksualnog zlostavljanja koja je pretrpjela u adolescenciji. Radilo se o mom ograničenom pristupu podršci, budući da su me odgoj i godine oblikovale. Sakrio sam ta mučna sjećanja u dubini svog bića. Moja baka je često izgovarala rečenicu: “Ovu ću tajnu ponijeti u grob.” Osnažen njezinim riječima, odlučio sam da nikada ne otkrijem istinu o onome što se dogodilo. Bio je to namjeran izbor, a ne slučajno otkriće; Odlučio sam to zauvijek pokopati. Taji je također donijela odluku prešutjeti cjelokupna svoja iskustva svojoj majci.
Pjevačica se mučila s odlukom hoće li svojoj majci otkriti bolnu istinu, bojeći se da bi to rezultiralo ograničenjem njezine slobode da se odvaži vani bez pratnje, čak i na nastup. Pjevačicin najveći prioritet bio je zaštititi svoju majku od neizbježne tjeskobe koja bi pratila takvo otkriće. Težina izricanja tako potresne izjave svojoj majci teško je opteretila pjevačicu, jer je bila itekako svjesna razaranja koje će joj to nanijeti.
Aktivno bavljenje pojedincem je zbog proteka vremena postalo besmisleno. Naš cilj nije locirati tu osobu; zapravo, neizvjesno je jesu li još uvijek živi, pa se svaki napor uložen u njihovo pronalaženje čini uzaludnim. Isti se osjećaj odnosi i na muškarce koji su pretrpjeli traumatična iskustva. Tajči, koja se dulje vrijeme posvetila pomoći žrtvama, podijelila je svoje susrete sa ženama u zatvoru koje su proživjele nezamislive strahote koje nadilaze njezina vlastita iskustva. Ove su žene propatile kroz neizrecive grozote seksualnog ropstva, a ipak su ostale nevidljive i zarobljene strahom i manipulacijom.
Čak i kada policija presretne vozilo u kojem su bile dvije djevojke pod nečijom kontrolom, ove žrtve nikada neće otkriti svoju situaciju zbog silnog straha s kojim se suočavaju. Tajčin rad s ovim ženama vođen je željom za promjenom i odgovornošću majke koja odgaja tri sina. Ozdravljenje društva je apsolutna potreba. U slučaju da se sada dogodi sličan scenarij, njezin bi stav bio za pružanje pomoći čovjeku. Međutim, s obzirom na prošlo vrijeme, nužno je primijeniti alternativne pristupe koji će učinkovito spriječiti ponavljanje takvih pojava, jamčeći trajnu transformaciju.
