Kako je sat otkucavao prema predviđenom vremenu za Ethanov dolazak na autobusku stanicu, njegovi roditelji su željno iščekivali njegov dolazak. Međutim, minute su se pretvorile u mučan sat, a njihovom voljenom sinu i dalje nije bilo ni traga. Brige su počele da se uvlače u njihove umove, a osećaj nelagode počeo je da im se nastanjuje u srcima.
Njihovo nekada samouvereno držanje počelo je da se koleba, zamenjeno rastućom zabrinutošću i strahom za bezbednost njihovog deteta. Nekada vedar i sunčan dan sada se pretvorio u tmurno i nervozno iskušenje za porodicu Pac. Njihovo početno vjerovanje u Ethanovu sposobnost da sam upravlja svijetom bilo je zasjenjeno proganjajućim mislima o nepoznatom. Minute su izgledale kao sati, a sati kao vječnost dok su sa strepnjom iščekivali bilo kakvu vijest ili znak nestalog djeteta.
Dani su se pretvorili u sedmice, a potraga za Itanom se nemilosrdno nastavila. Zajednica se okupila, nudeći podršku, molitve i sve informacije koje bi potencijalno mogle dovesti do njegovog sigurnog povratka. Nekada užurbane ulice Njujorka postale su lavirint mogućnosti, jer su svaki ugao, uličica i park postali potencijalno skrovište za njihovog nestalog sina. Odluka porodice Pac da dopusti Ethanu da sam ode do stanice školskog autobusa nesvjesno je izazvala buru emocija i nepredviđenih događaja.
Njihovo povjerenje u njegove sposobnosti bilo je testirano, i oni su se uhvatili u koštac s ogromnom krivicom što su svom malom djetetu povjerili takvu odgovornost. Žaljenje i samooptuživanje grizli su njihovu savjest, dok su u mislima ponavljali svaku odluku i scenario, očajnički pokušavajući da shvate šta je pošlo po zlu. Životi porodice Pac bili su nepovratno promijenjeni nestankom Ethana.
