Baš kao iz nekog tužnog holivudskog naslova, Milica Mršulja koja dolazi iz Leskovca je još kao beba ostavljena usred zime u kutiji pored kontejnera, nesposobna da bilo šta uradi, pa čak i dozove nekoga. Podsjetimo, sve je počelo u zimu 1994. godine, kada je novorođenče otkriveno pored kontejnera ispred Glazbene škole u Gnjilanu.
Dana 5. veljače 1994. godine na porodiljnom odjelu bolnice u Gnjilanu rođeno je novorođenče. Smješten je u kartonsku kutiju u Ulici cara Lazara u kojoj su bili njegovi rođaci. Kad je prevezena u rodilište, dobila je sve što joj je surovost života oduzela, pa tako i nadimak Nera, koji potječe od grčkog boga hrabrosti. Ovaj nadimak Milici je za primjer priskrbio titulu pravog ratnika, supruge i majke, a danas je uspješna književnica, novinarka i talentovana glumica. Od Gnjilana 1994. do Leskovca 2024. put je bio dug, naporan i na početku težak. Naime, posvojena je, a nije biološko dijete obitelji Nikolić, Svetlana i Ljubiša. Tu je informaciju saznala na najokrutniji način, kroz stradanje svojih vršnjaka, tijekom razaranja Jugoslavije 1999. godine.
– Imao sam pet godina, 1999., kada sam saznao da su me usvojila, i to na užasan način, djeca s ulice. Oni su to saznali od svojih roditelja, kao rezultat toga, sudjelovali su u malom sukobu sa mnom. Kasnije sam saznala da sam usvojena sa 3,5 mjeseca i da sam rođena na Kosovu. Svetlana i Ljubiša, bračni par iz Leskovca bez djece, bili su emotivno vezani jedno za drugo od prvog susreta. Kada im je ispričala detalje razgovora svojih prijatelja, objasnila je da oni možda nisu njeni biološki roditelji, ali da je ona njihovo dijete. Sjećam se, mama mi je to potanko objasnila, onda sam, kako su rekli, dobronamjerno uzeo. Nakon što mi je mama objasnila da ne može imati dijete, ali da me čuva u srcu, dodatno me rodila druga teta. Nije me mogla držati, a vjerujem da su žarko željeli dijete.
Očekivano, Svetlanin put doveo je do pravog rješenja nezasitnog i mučnog problema koji nastaje kada vas netko napadne u najranjivijem dijelu vašeg bića. No, zadobivene ozljede ipak su ostavile zaostale ožiljke s kojima je morala naučiti živjeti. To je ublažilo mnogo zadirkivanja djece. Međutim, do danas i dalje vjerujem da sam otkrio ovaj način. Možda bi bilo učinkovitije da je bilo drugačije, kasnije, i kod starijeg čovjeka. Ovo zadirkivanje nastavilo se i nakon osnovne škole, tada sam već bila zrelija i znala sam, ako bi me netko pitao znam li da su me odveli od kuće, brzo bih odgovorila: “Znam.” To ih je zaustavilo, nisam im dao dovoljno prostora za putovanje. Kao odrasla osoba, majka i žena, shvaćam da je to bila odgovornost roditelja djece koja su u pitanju, koji su rekli da su pred njima i tako dopustili opisano ponašanje, da djeca ne snose odgovornost za situaciju u to vrijeme.
Tko su joj zapravo roditelji, odakle je i čija je, počela se preispitivati u pubertetu. Prvi pokušaj odgonetavanja svih detalja bio je neuspješan, ali se slagalica polako počela sastavljati. Nikada se nisam zanimao za otkrivanje do svoje 16. godine. Do 16. godine sam vjerovala da imam posla s Domom za nezbrinutu djecu u Beogradu. Kad sam ušla u pubertet, kad sam počela romantizirati, i kad sam se počela družiti, pretpostavila sam, što ako slučajno sretnem nekoga tko mi je u rodu, da sam dio obitelji, da sretnem majku ili oca na ulicama, a da ih ne prepoznaju. Sve me užasavalo. To je trenutak teme, raspitao sam se za svoje roditelje, rekao sam, volio bih znati što sam, odakle sam i tko sam. Nakon toga su mi objasnili da nemaju znanja o svemu, sad idemo u centar za socijalni rad pa ćemo pokušati otkriti. Tamo sam saznao da sam rođen na Kosovu.
Lopta se počela opuštati. Bilo je teško doći do informacija, a kada bi se došlo do novih informacija, neke bi se rane povećale. Imao sam dosta poteškoća pri dobivanju tih dokumenata, sva su mi vrata bila zapečaćena. Naizgled je sve bilo vrlo sumnjivo, kasnije sam saznao da je moj otac bio poznat čovjek na Kosovu i da je navodno sve to zatajio. Pokojni otac mi je objasnio da sam usvojen u Gnjilanu, a da me se biološka majka odrekla jer je morala da ode. Kad sam saznao gdje je, nije me bilo briga. Prepoznali su mjesto mog stola, to je bilo blizu škole, mislim da je bila glazbena škola, a ulica se zvala Cara Lazara. Zbog njenog statusa Care Lazaro, bolnica mi je dala ime Zorana Lazarević, to je bilo zato što sam bio lociran u zoru njezina statusa Care Lazaro.
Ti su detalji doveli do povećanja njezine tjeskobe. Kako je moguće ostaviti dijete na ulici? Kakva je priroda ove osobe? Još uvijek nije uspjela komunicirati s biološkim roditeljima. Saznanje da sam ostavljena na ulici izazvalo mi je mnogo problema. Anksioznost, napadi panike i prepoznala sam da zapravo nisam željena. Nisam to uspio shvatiti uz pomoć roditelja. A u medijima nisam uspio pronaći ništa. Članci su pročitani, anonimna osoba, 5. veljače 1994. Bilo mi je jednostavnije, pretpostavljao sam, jer se ne zna kamo su otišli s Kosova. To me je držalo nekoliko godina, a tada sam ponovno počeo istraživati. Jednog je dana odlučila pretražiti internet putem društvenih mreža. U grupi posvećenoj Gnjilanu na Facebooku objavila je status koji je vrlo brzo postao popularan. Ubrzo su bile dostupne prve relevantne informacije.
– U trenutku objave priče imao sam 18 godina, a objavio sam je anonimno na Facebook grupi pod nazivom “Gnjilane”. Svi koji se sada prisjećaju tog događaja podsjećaju druge. Tražio sam informacije po medijima i nisam ništa našao. Samo mi je jedan novinar s visokim položajem rekao da se sjeća informacije da su “Večernje novosti” objavile da je beba locirana. Međutim, nisam ga uspio locirati. Ponovno je počela zvati centar za zaposlenje. U jednom od tih razgovora slučajno je otkrila mjesto i način svog otkrića. To joj je shvaćanje pomaknulo tlo pod nogama. Kada sam razgovarao sa zaposlenima u centru u Gnjilanu, odbili su da mi daju bilo kakvu informaciju. Na kraju mi je prišla prevarena djelatnica centra i hladnokrvno me upitala “Zašto tražiš smeće koje si ostavila kraj kontejnera?”.
Tada sam prvi put čuo za to saznanje. Kad sam se pokušao sabrati, raspitao sam se o istini u tome. Objasnila mi je: “Da, da, razumijemo to, bili ste stavljeni u kontejner, izloženi i namjeravali ste umrijeti. Također, pokušavate locirati tu osobu. Ne mogu reći da je to sličilo, jer To su mi javili telefonom, ali da sam bio u školi ili na ulici, to je činjenica. Kasnije je postala prva koja je stigla u rezidenciju biološke majke, a zatim je sudjelovala u samoj raspravi s njom. Da bi saznala tko joj je majka, te je godine morala razgovarati s čak sedam žena koje su svoju djecu napustile na Kosovu. U početku je žena koju je prepoznala bila njezina majka koja to nije htjela priznati. I onda… Pokušao sam je ispitati o tome, ali je odbila razgovarati o tome. Dodatno, o korijenu bundeve sam pisao u knjizi “I bundeva ima korijenje”. Prvo, tada sam bila mlada djevojka, shvatila sam da ću jednog dana postati majka i nečija supruga. Želio sam znati da, ne daj Bože, sretnem nekoga tko mi je u rodu. Sastanak su organizirali ljudi, na kraju mi je prišao njen brat od strica, objasnio mi je što je ona.
Značajno je da sam morao razgovarati sa sedam žena, jer 1993. i 1994. godine, čak i nakon razgovora sa sedam njih, njih sedam se odreklo svoje djece. U razgovoru sa svakom od njih raspravljala sam kada je napustila dijete i zašto. Nakon toga sam joj prišao, pozdravila me. Shvaćao sam da ima obitelj i nisam joj želio klevetati idilu. Prvo je to odbijala priznati, potom je priznala, a na kraju je stigla i do Leksovca. Zagrlila me, počela je plakati. Ne mogu reći da sam pritom bio ravnodušan… Na pitanje o razlogu, odgovorila je da je to morala učiniti jer nema podršku supruga koji je u braku, kao ni članova najuže obitelji. Nije se smatrala maloljetnom, ali objasnila mi je da je to morala učiniti zbog biološkog oca. On je bio oženjen, bio je zaposlen u tom mjestu na Kosovu, a njoj je izostala pomoć rodbine. Jednostavno je to, kako je objasnila, morala ostvariti. Trenutno živi u jednom gradu u Srbiji. Nisam sigurna da njen sadašnji suprug i djeca razumiju što je postigla, kaže Milica.
Sve što je do sada proživjela kroz život izgradilo ju je u snažnu ženu, svu svoju tugu i strah posvetila je pisanju. Kroz svoje romane pokazala je izuzetan talent za pisanje, koji nije zanemaren. Ono što je priznala kao primarni uzrok tome bila je njezina osobna životna priča. U filmu “Toma” rečenica o sreći je “Sretni ljudi ne pišu pjesme”. Podržavam ovo, netko tko je istinski sretan i ispunjen ne može s lakoćom napisati niti jednu sretnu rečenicu. Taj zahtjev za pisanjem bio je uzrokovan tugom, kao i emocionalnim nedostatkom zadovoljstva. Napisala sam dvije knjige, a otkako sam postala majka, ispunjena sam ljubavlju, Ne mogu spojiti te dvije rečenice.
Kada je zatrudnjela i prvi put držala svoju bebu u naručju, prepoznala je što je njena biološka majka zapravo postigla. Nakon toga je odlučila eliminirati svaku komunikaciju s njom.
Želim je izbjeći ponovno čuti ili vidjeti. Kad sam je prvi put nazvao, rekla je ako me želiš udariti, možeš to učiniti, kao i bilo što drugo što želiš od mene. Nakon toga sam joj rekao da ne želim ništa. Ti si me rodila, cijenim to. Da me nisi oplodio, ne bih bila tu gdje jesam. No, 18. rujna prošle godine rodila sam sina. Kad sam ga držao u rukama, tada sam shvatio koliko me je povrijedila, odlazeći od mene na ulici, namjeravala je ubiti dijete koje ima. Tada sam shvatio da joj ne mogu oprostiti i zaboraviti dok je još živa. Nisam je o tome obavijestio. Danas je novinarka, glumica i spisateljica s nekoliko objavljenih knjiga. Uspješna, reklo bi se, unatoč lošim okolnostima koje je imala pri rođenju. Dok je zbog toga zaronila u ljubav i pisanje, korona ju je dovela do toga da postane novinarka.
– Do sada sam napisala ljubavni roman u dva dijela, prvi 2015. godine, a pratio je ljubav starije i mlađe osobe. Zatim sam ga dao učiteljima da ga pročitaju. Među njima je bio i Nikola Pejaković. Kad mi je objasnio zašto ne mogu kupiti ovu knjigu, shvatio sam da se mora objaviti. Zemlja je doživjela značajan porast popularnosti. Novinar sam postao greškom, kao posljedica koronske obustave rada. Suprug je svjedočio oglasu na lokalnoj televiziji koji je tražio novinara, ja sam se prihvatila posla i postala suđenje. Namjeravam se vratiti i sudjelovati, trenutno pišem jednu dramu – kaže. Ipak, sin Ilija i suprug Miloš danas su joj najvažniji prioriteti, uz obitelj kojoj je u fokusu i koju voli. Sve što joj je bespravno oduzeto na početku života. Mladić ima dvoje starijih rođaka, jednog roditelja, brižnog oca i puno predanosti. Cijelo vrijeme sam svjestan njihove pažnje.
