Kada pojedinac nema samopouzdanja u vlastite sposobnosti i ne prepoznaje vrijednost svoje stručnosti i znanja, može se zadovoljiti monotonim i nezanimljivim zadacima. Bavljenje ovom vrstom posla koči osobni razvoj i prilike za učenje, što dovodi do stanja stagnacije i smanjene produktivnosti. Slično tome, oni koji imaju genetsku sklonost siromaštvu često biraju stabilne, ali slabo plaćene pozicije, osobito u poduzećima u državnom vlasništvu gdje je zajamčen stalan prihod.
Privatne tvrtke nose rizik od nesigurnosti posla, što tjera pojedince s pesimističnim načinom razmišljanja da izbjegavaju bilo kakav oblik promjene. Prevladavajuće je uvjerenje da je “bolje spriječiti nego liječiti”, čak i ako to znači pristati na manje. Oni koji stalno razmišljaju o siromaštvu imaju tendenciju ograničavanja svog potencijala za rast. Pojedinci s načinom razmišljanja o siromaštvu skloni su izbjegavati poduzetničke pothvate, istraživanje neiskorištenih tržišta i daljnje obrazovanje u svojim poznim godinama. Također se odbacuje ideja o preseljenju u novi grad za novi početak. Ova psihološka sklonost proizlazi iz nedostatka vlastite vrijednosti, što se može pripisati monotonom i neispunjavajućem poslu koji ulijeva strah od potencijalnog gubitka, općoj negativnosti u životu i nevoljkosti preuzimanju proračunatog rizika.
Ovi čimbenici igraju ključnu ulogu u njegovanju osjećaja ponosa na vlastite sposobnosti i rad. Oni koji razmišljaju o siromaštvu ne prepoznaju dostupnost bogatstva i mogućnosti za uspjeh onima koji su proaktivni i koji se ne boje započeti iznova. Očito je da je dosljedan trud ključ za postizanje povoljnih rezultata i uspjeha. Zamislite samo da vam se ponudi uzbudljiva ponuda za posao, popraćena velikodušnom plaćom, koja uključuje širi opseg odgovornosti u usporedbi s vašom prethodnom ulogom.
Uključivanje u ovu posebnu vrstu iskustva dosljedno predstavlja stalnu priliku za osobni razvoj i napredak. Međutim, pojedinci koji posjeduju negativan način razmišljanja obično nemaju motivaciju za aktivno traženje novih prilika za zaposlenje zbog straha da će biti preopterećeni značajnim odgovornostima. Čvrsto vjeruju da ništa neće uspjeti i da će ostati zarobljeni u stanju financijske nevolje. Njihov nedostatak inicijative produžava krug siromaštva. Pojedinci s načinom razmišljanja o siromaštvu čvrsto vjeruju da zaslužuju poštenu plaću isključivo na temelju svog učinka na poslu. Predviđaju da bi njihova plaća trebala pokrivati sve dnevne troškove, slobodne aktivnosti, brigu o djeci i osobne potrebe. Zgodno zanemarujući svoj prethodni dogovor da rade za nisku plaću, oni umjesto toga krive svog štedljivog poslodavca za svoje financijske probleme.
Među pojedincima koji razmišljaju o siromaštvu često se primjećuje da su skloni prebaciti teret odgovornosti na druge. Oni koji su manje financijski privilegirani pridaju veću važnost očuvanju onoga što već imaju nego traženju novih prilika. Posvećuju svoje vrijeme traženju najpovoljnijih trgovina i razmatranju pristupačnije opcije. Pribjegavaju pisanju pisama i obilasku raznih institucija, tražeći malo smanjenje računa za režije ili jednokratnu socijalnu pomoć koja jedva pokriva troškove jednog odlaska u kupovinu. Umjesto da svoje napore usmjere na zaradu za život ili osiguranje odgovarajućeg zaposlenja, oni se iscrpljuju u tim potragama.
