Po dolasku na groblje, brojni pojedinci se nađu u nedoumici odakle početi, što rezultira čestim pogreškama. Čini se da Srbi posjeduju jedinstvenu nebrigu prema počivalištima svojih najmilijih. Njihov odnos prema grobnim mjestima karakterizira izrazita nebriga, koja obuhvaća i neobilježavanje i neodržavanje ovih sakralnih mjesta.

  • Nasuprot tome, pojedini krajevi Srbije idu u suprotnu krajnost. Groblja su sada ukrašena skupim spomenicima i novodizajniranim kapelicama koje nalikuju udobnim kolibama, zajedno s kućanskim potrepštinama kao što su hladnjaci, televizori i kreveti. Kako bismo odali počast našim pokojnicima, ključno je da spomenik bude jednostavan i da sadrži kršćanski znak, poput križa.

Crkva stavlja veći naglasak na sjećanje na preminule, a ne na neko posebno stajalište o pogrebnim službama ili praksama ukopa. Primarni fokus crkve leži na opskrbi namirnicama, poput žita i vina, kao i na svečanosti same pogrebne ceremonije. Tijekom sprovoda svećenik moli molitvu za utjehu za preminulu dušu i za oprost za grijehe koje je osoba počinila za života. Također je ključno priznati značaj spomen obilježja napravljenih od kuće do groblja, jer su ti činovi sjećanja također oblik molitve.

  • Po dolasku na groblje savjetuje se zapaliti svijeću i izmoliti molitvu u čast pokojnika. U pojedinim krajevima Srbije postoje brojni običaji vezani za sprovode koji su i nepotrebni i štetni, a često i u suprotnosti s načelima crkve. Među tim običajima je i praksa kupnje vijenaca za sprovod i podjele darova svim prisutnima. Postalo je sve češće svjedočiti opsežnoj i obilnoj ponudi hrane i pića tijekom pogrebnih ceremonija, što je rezultiralo neobičnom pojavom u kojoj se turobni događaj pretvara u slavljeničku gozbu.

Ova se transformacija, međutim, smatra nečuvenim prijestupom prema preminulima i njihovim ožalošćenim voljenima. Nakon obilaska groblja u pojedinim krajevima Srbije pojedinci se okupljaju u dvorištu gdje se odvija zajednički ritual pranja ruku. Oni izvlače komad ugljena iz tinjajućeg žara, drže ga u rukama i rasipaju po svojim tijelima. Ova praksa nastala je u razdoblju kada su Srbijom harale zarazne bolesti, ali se u današnje vrijeme više ne smatra potrebnom.

  • Četrdesetodnevni spomendan popraćen je raznim običajima, a jedan od njih je i obredno klanje “dušnog brava”. Važno je napomenuti da ovaj običaj nije povezan s crkvenim ili vjerskim običajima. Osim toga, svečane proslave često se održavaju u čast zadušnice. Iako su određene tradicije s vremenom nestale, još uvijek postoje mnoge koje se nastavljaju prenositi s jedne generacije na drugu.

Od tih tradicija posebno mjesto zauzimaju one vezane uz značajne životne prekretnice – od trenutka rođenja i krštenja, pa sve do posljednjeg ispraćaja i vječnog počinka. Na groblju Rina ciklus života dolazi do svoje završnice, ali to ne znači kraj ili odlazak u zaborav. Naši dragi i dalje ostaju u našim mislima i dragim sjećanjima. Svaki put kad posjećujemo njihove grobove, odajemo im počast i sjećanje.

  • Očigledno je da običaji nakon sprovoda imaju golemu važnost u našem narodu. Postavlja se pitanje kada treba ići na groblje, a kada je nepotrebno? Kršćanska vjera veliku važnost pridaje odgovornosti koju imamo da poštujemo i sjećamo se svojih predaka. Tu dužnost najučinkovitije možemo ispuniti kroz molitvene dijaloge s njima, prisjećanje dragih zajedničkih trenutaka i, naravno, posjet njihovom vječnom počivalištu.

Stoga se na groblje može hodočastiti u bilo koje vrijeme, kad god se to zaželi, čak i ako u crkvi nema formalnih komemoracija za pokojne. Veliki vjerski blagdani, poput Božića i Uskrsa, često izazivaju najviše nejasnoća kada je u pitanju vrijeme odlaska na groblje. Uvriježeno je mišljenje da u ove blagdane ne treba ići u posjet mrtvima, no to je zapravo pogrešno mišljenje.