Zoran Kalezić, poznat po svojoj glazbi, rođen je u Danilovgradu 1. veljače 1950. godine. Njegove pjesme stekle su ogromnu popularnost u bivšoj Jugoslaviji, postajući poznati hitovi. Naime, uspostavio je blisku vezu s poznatim Tomom Zdravkovićem, a čak su i kumovali djeci. Tragično, Kalezić je 4. siječnja preminuo u 73. godini života nakon teške borbe s rakom pluća. Tijekom cijele bolesti uz njega je do samog kraja stajala njegova vjerna supruga Irena, s kojom se vjenčao u 67. godini, a ona u 53. godini.
Zoran Kalezić, koji je dio života proveo boraveći u Sjedinjenim Američkim Državama, preuzeo je ulogu domara. Potraga za srećom pokazuje se kao nesvakidašnji podvig, jer zahtijeva ostavljanje djelića vlastitog srca iza sebe. Čežnja za istinskim zadovoljstvom i užitkom ostaje nedostižna. To postaje beskrajni ciklus izbjegavanja – izbjegavanje roditelja, premještanje s jednog mjesta na drugo, pa čak i izbjegavanje samog sebe. Međutim, sada kada sam prihvatio svoj američki identitet, vratit ću se u svoju domovinu s novom perspektivom. Posjedujem duboko razumijevanje svog naslijeđa i podrijetla, dok istovremeno gajim duboko poštovanje i zahvalnost prema Americi, naciji koja mi je pružila priliku da ispunim svoje umjetničke ambicije, rekao je jednom prilikom.
U nazočnosti bliskih prijatelja i obitelji, uključujući kumove i gosta iznenađenja, Zoran i Irena, koji su godinama u braku i imaju već odraslu djecu, izmijenili su iskrene zavjete. Žuto Serhatlić, Zoranov dragi prijatelj i kolega, mladence je ugodno iznenadio iskrenim nastupom na harmonici. Zoranovu nepokolebljivu ljubav prema supruzi dodatno oslikavaju njegovi postupci tijekom bolesti, gdje je odvojio vrijeme da sklada i posveti joj iskrenu pjesmu. Ova priča nadilazi osobni narativ moje voljene Irene, ispunjavajući me neizmjernom snagom. To je prava, autentična i univerzalna priča koja hvata bit ljubavi. Namjera nikada nije bila impresionirati Irenu ili bilo koga drugoga, ali je neočekivano evoluirala u jednu od najznačajnijih interpretacija moje cijele karijere. Osjećam ga u samoj srži svog bića, jer je postao neodvojivi dio mog identiteta. Naša ljubav, koja je cvjetala i nastavlja cvjetati unatoč preprekama s kojima smo se suočavali, ostaje naše najdraže blago. Dok se okupljamo uz ugodan kamin, uživajući u čaši vina, preplavljuje nas duboka spoznaja. Iako su nam djeca možda daleko, uvijek u pokretu, ne mogu zamisliti život bez moje voljene Irene – lijepo se izrazio Kalezić.
Unatoč tome što živi i radi u Sjedinjenim Američkim Državama, Filip Kalezić, potomak preminulog Zorana Kalezića, žudio je da se od oca oprosti na pravi način. Nažalost, golema geografska odvojenost spriječila ga je da prisustvuje sprovodu. Poražavajuća vijest o očevoj smrti duboko je pogodila Filipa. Unatoč njegovoj istinskoj želji da bude fizički prisutan tijekom komemoracije, nije to mogao učiniti zbog suprotnih kulturnih običaja koji okružuju smrt u Americi. Nastanjen u Chicagu, Filip željno iščekuje trenutak kada će moći otputovati u Crnu Goru i odati mu počast na očevom posljednjem počivalištu. Tijekom očeve iscrpljujuće borbe s nemilosrdnom bolešću, Filip je održavao nepokolebljivu komunikaciju, pružajući nepokolebljivu podršku.
Zoranu je, nažalost, bolest odnijela život prije nego što je imao priliku ponovno se sresti s Filipom. Filip je objavom na društvenim mrežama izrazio optimizam da je njegov otac konačno pronašao utjehu u prisustvu svog anđela čuvara. Izrazio je svoju zahvalnost Zoranovoj dvostrukoj ulozi roditelja i umjetnika, odajući priznanje njegovoj nepokolebljivoj predanosti svom glazbenom pozivu. Unatoč brojnim izazovima, Zoran nije pokleknuo pred nedaćama do svojih posljednjih trenutaka. Filip vjeruje da je njegov otac sada pronašao mir i zadovoljstvo na sigurnom mjestu. Zaključujući svoju srdačnu poruku, Zoranu od srca želi počivati u vječnom miru.
