Malo ko zaista razmišlja o tome koliko je naša sudbina usko povezana s našim karakterom i načinom na koji reagujemo na životne izazove.Život postaje naročito težak za one koji ne znaju da se opuste i oslobode tereta svojih briga.
Često se misli da život oblikuju okolnosti, sreća ili tuđi postupci, ali istina je da su naše unutrašnje osobine poput tihih svetionika koji osvetljavaju pravac kuda ćemo krenuti – ka mirnijem ili težem putu.
Svako od nas ima sposobnost da makar djelimično nasluti šta ga čeka u budućnosti. Potrebno je samo da posmatramo sebe u trenucima teškoća i stresa. Upravo tada, kada je pritisak najveći, postaje jasno kakav je naš karakter. Neko će se u kriznom trenutku sabrati, pronaći izlaz i čak izvući pouku. Drugi će se povući, prepustiti osjećaju bespomoćnosti i početi da optužuje druge za svoju nesreću.
- Dok smo mladi, roditelji često stoje uz nas – podržavaju nas emotivno i finansijski. Međutim, s godinama ostajemo sami sa svojim problemima. Ako ne naučimo da ih rješavamo na zdrav način, postajemo zarobljenici sopstvenih misli. Oni koji sve doživljavaju previše lično, gube unutrašnju ravnotežu i teško podnose izazove.
Još je teže ljudima koji u vremenima nevolje prestaju da vide dobro oko sebe. Pomoć može biti na dohvat ruke, prijatelj može pružiti podršku, ali oni to ne primjećuju, jer su toliko zaokupljeni sopstvenim bolom i tugom. Čak i kada pomoć stigne, postoji rizik da je neće znati cijeniti. Takvo stanje umanjuje ne samo njihove šanse da prevaziđu probleme, već i kvalitet njihovih odnosa s drugima.
Poseban teret nose oni koji godinama u sebi gomilaju krivicu. Malo ljudi razumije koliko iscrpljujuće može biti stalno vraćanje na stare greške. To je kao da iz dana u dan vučete težak kamen na leđima. Energija koja bi mogla biti uložena u nešto pozitivno, u novi početak ili napredak, troši se na stalno podsjećanje na prošlost. Oprostiti ne znači opravdati ono što se desilo, već prije svega osloboditi sebe. Negativne emocije, ako se dugo nose u sebi, ponašaju se poput rđe – polako nagrizaju dušu i tijelo, ostavljajući čovjeka praznim i umornim.
Šta onda možemo učiniti da nam život ne bi izgledao kao beskrajan niz neuspeha? Ključ leži u sposobnosti prilagođavanja. Ne radi se o tome da budemo naivni optimisti, već da razvijemo fleksibilnost misli. Kada naučimo da u svakoj situaciji potražimo makar zrno nečeg pozitivnog, otvaramo vrata izlazu iz krize.
Persijski filozof i pjesnik Omar Hajam još je u davnim vremenima govorio o tome. U svojim stihovima upozoravao je da sudbina nije uvijek naklonjena, već često skriva zamke. Pisao je da ono što na prvi pogled izgleda kao dar može u sebi nositi i otrov. Njegova poruka je jasna: čovjek koji se prepušta ogorčenosti i bijesu privlači nove nesreće. Navika da se stalno hranimo negativnim emocijama postaje zatvor iz kojeg je teško izaći.
- Zato je potrebno raditi na sebi i mijenjati unutrašnje obrasce. Umjesto da se vraćamo na ono što nas boli, bolje je naučiti lekciju i krenuti dalje. Umjesto da optužujemo druge ili se žalimo na sudbinu, korisnije je da pronađemo način kako da se prilagodimo i izvlačimo snagu iz svake situacije.
Naravno, to nije lako. Potrebna je hrabrost da pogledamo sopstvene slabosti i volja da ih mijenjamo. Ali svaki mali korak ka većoj fleksibilnosti, svakodnevna odluka da tražimo dobro i u teškim trenucima, vodi ka lakšem i smislenijem životu.
Na kraju, sudbina nije nešto što nam je u potpunosti zadato. Ona je spoj onoga što nam se dešava i načina na koji mi to doživljavamo. Ako u sebi gajimo mir, zahvalnost i sposobnost oproštaja, naš život će biti lakši, a mi spremniji da se suočimo s izazovima. Ako, pak, ostanemo zarobljeni u ogorčenosti i strahu, put će nam biti teži.
Drugim riječima, sami smo odgovorni da svoj karakter oblikujemo tako da postane naš saveznik, a ne prepreka. Kada to uspijemo, naš život, ma koliko bio nepredvidiv, prestaje da izgleda kao niz poraza i počinje da liči na putovanje ispunjeno iskustvima, učenjem i unutrašnjim rastom.
