Žena koja nosi titulu supruge Ace Pejovića nesumnjivo je njegova najveća ljubav. Tijekom gostovanja u televizijskoj emisiji “Survivors” na K1, pjevač Aco Pejović progovorio je o prošlim zdravstvenim problemima svoje supruge Biljane. Unatoč izazovima, Aco i Biljana već dugi niz godina održavaju skladan brak i ponosni su roditelji triju kćerkica.
- Međutim, njihovo zajedničko putovanje nije uvijek bilo savršeno. Biljana je prije nekoliko godina prošla kroz tešku kalvariju koja je iskušavala njezinu snagu… – Biljana je poticala iz cijenjene profesorske obitelji, dok sam ja radio u kafiću. Jedne večeri ušla je u bar i nešto na njoj mi je privuklo pažnju. Imao sam tada samo 20 godina. Poslije smo se opet sreli u jednom drugom lokalu čiji sam bio vlasnik, a ona je šaljivo spomenula da me je pozdravio prijatelj iz Podgorice.
Sve je bilo u dobroj zabavi, dok me je te večeri zadirkivala. – Tada je bila na četvrtoj godini fakulteta. Uživali smo u društvu sedam dana, a nakon njezine diplome donio sam odluku da ću je zaprositi. Pristala je, ali pod uvjetom da joj omogućim da završi školovanje. U televizijskoj emisiji “Survivors” Aco se osvrće na svoj 27-godišnji brak i ističe važnost kontinuiranog upoznavanja partnera. Značajan događaj zbio se prije osam godina kada je supruzi poznatog pjevača Ace Pejovića iznenada pozlilo tijekom predavanja na fakultetu, zbog čega se vodila mučna borba za njezin opstanak.
- U potresnom trenutku Aca se emotivno prepričao značajan životni događaj u kojem je njegova supruga Aca Pejović bila na rubu života. Biljana, žena dobrog zdravlja, nije bila svjesna aneurizme koja se nalazila u njoj. Te aneurizme, slične balonima koji se stvaraju na krvnim žilama, bile su urođene, a dvije su se nalazile na njezinim očnim aortama. Iako je već tri dana osjećala glavobolje, one se nisu razlikovale od njezine uobičajene nelagode.
No, tijekom predavanja u amfiteatru iznenada se srušila, zbog čega je hitno prevezena u Urgentni centar. Sjećanje na čekanje uz nju, dok je ležala na stolu, zauvijek će mi biti urezano u sjećanje. U tom tmurnom trenutku, okružena mučnim prizorima tijela koja su svakih trideset minuta iznosila u crnim vrećama, sjedila sam i napeto iščekivala liječničku presudu. Kroz glavu su mi prošle misli da sam čuo riječi “to je to”.
- U svom očaju obratio sam se krugu prijatelja doktora, koji su mi odmah priskočili u pomoć – ispričao je Pejović, a njegova tjeskoba je bila očita u nastavku priče. U to vrijeme primio me mladi liječnik koji moram priznati da nisam imao pojma o aneurizmama. Činila mi se neiskusnom, jer je i sama mlada, ali joj ništa ne zamjeram. Obavijestila me da bi, da nije intervenirala i inzistirala na hitnoj akciji, ishod za njezinu pacijenticu bio 100 posto smrtonosan.
Kasnije sam saznao da samo jedna od 1000 osoba preživi kad aneurizma pukne. Ubrzo je stigao moj prijatelj i doktor Zoran, koji su je brzo prebacili na odjel neurokirurgije, gdje ju je prihvatio dr. Tasić. Danas sam mu neizmjerno zahvalna jer se prema njoj odnosio kao prema obitelji. Sve se to rasplelo u ponoć, kako je ispričala pjevačica, a zatim se nastavilo. Sjećanje na tu večer ostalo mi je urezano u sjećanje jer se cijela srpska estrada okupila u mojoj rezidenciji.
- U to sam vrijeme doista shvatio dubinu njihova prijateljstva, dok su me obasipali ljubavlju i poštovanjem. Moje kolege, Ceca, Brena, Boba, Zorica, Kemiš, Bekuta, Mrka, Žika Jakšić, Raka Marić, Lukas i Tropiko, svi su se okupili oko mene u mojoj nevolji. Čini se da su se na Urgentnom pojavili svi iz branše, ukupno 150 pojedinaca, od kojih su 70 posto bili kolege izvođači. Dok su se pripremali da je prevezu u operacijsku salu, živo se sjećam trenutka kada su moja djeca pozvana da joj se potencijalno posljednje oproste.
Operacija je trajala napornih šest i pol sati, a na hitnoj smo ostali do 7 sati ujutro. Pejović je ispričao bitku koja je uslijedila za očuvanje Biljanina života, obećavši da će svaki djelić svoje energije usmjeriti u osiguranje dugoročnog zdravlja i prisutnosti voljene majke njihove tri kćeri. Gledati ga kako leži u bolnici, obrijane glave i prekrivenog posjekotinama, bio je zaista strašan prizor. Teškoće u tim trenucima bile su složene zadatkom da sve objasnim našoj djeci kad se vratim kući.
- Posjela sam ih, čvrsto zagrlila i uvjerila ih da možemo preživjeti život bez njihove majke. Bitka je trajala mjesecima, a svaku sam se večer, nakon što bih spremila djecu u krevet, povukla u svoju sobu i vrisnula, očajnički je preklinjući da ne podlegne smrti i ne napusti me. U tim trenucima čovjek otkriva vlastitu snagu, jer djeca su ta koja zahtijevaju nepokolebljivu podršku. Cijelo vrijeme ove muke u mislima mi je uporno odzvanjao tekst Cecine pjesme “Živ se čovjek na sve navikne” koji me opominjao da izdržim. Aco iznosi svoje iskustvo.
