Žarko Paspalj, proslavljeni košarkaš, suočio se ne jednom, već dva puta sa situacijama u kojima ga je srce umalo izdalo. Međutim, pokazao je nepokolebljivu odlučnost i odbio dopustiti da ga nevolja spriječi da život nastavi živjeti “punim plućima”. S nepokolebljivom predanošću uložio je srce i dušu u igru, najprije s Partizanom u trijumfalnoj pobjedi na Europskom prvenstvu 1987., a kasnije s Olympiakosom i Panathinaikosom, žestokim rivalima u grčkom košarkaškom svijetu…
Još u mlađahnoj dobi od 35 godina, dok se još aktivno bavio sportom, doživio je prvi srčani udar. U proljeće 2001. godine, tijekom jedne ležerne nogometne utakmice u Ateni, Paspalj je doživio težak srčani udar koji je produžio njegovu hospitalizaciju. Tek četiri mjeseca kasnije, u srpnju iste godine, doživio je drugi srčani udar. Tijekom svog putovanja svoja je iskustva otvoreno dijelio s medijima. U gostovanju na RTS-u, Žarko se prisjetio jedinog simptoma koji je imao prije infarkta. Taj se osjećaj predstavljao kao neugodan svrbež, vjerojatno u prsima, popraćen znojenjem. Bio je to izazovan osjećaj identificirati i artikulirati, budući da je odstupao od tipičnih osjećaja slabosti ili umora.
Žarko je intenzivno razmišljao kako uopće može prepoznati takav osjećaj, jer i sam nije bio siguran. U Grčkoj je tek desetak dana nakon prvih simptoma naišao na jače reakcije koje su upućivale na infarkt. Srećom, brzo je prevezen u bolnicu, iako u početku nije imao preciznih saznanja o svom stanju. Ipak, imao je jasno razumijevanje da se nešto ozbiljno zabrinjavajuće događa u njegovom srcu. Paspalj je iznio svoje iskustvo, otkrivši da je doživio srčani udar i bio na neodređenom trajanju hospitalizacije, potencijalno sedam, osam ili deset dana. Napomenuo je da mu je tijekom liječenja ugrađeno više stentova.
Zadržavajući svoje nepokolebljivo uvjerenje da bi se mogao vratiti svojoj uobičajenoj rutini nakon što bude pušten iz medicinske ustanove, Žarko nije pokolebao početni šok. Ignorirajući preporuke svojih liječnika, ustrajao je u sportskim aktivnostima, što je rezultiralo žalosnom pojavom još jedne srčane epizode samo mjesec dana kasnije. Žarko Paspalj svoj prvi susret sa infarktom pripisuje mladenačkim danima, ističući koliko je to utjecalo na njegovo zdravlje. Poznati košarkaš priznaje da nikada nije predvidio mogućnost opasnijeg događaja. Prepričavajući neustrašivi trenutak na terenu, Paspalj je tada doživio zastrašujuću epizodu poznatu kao ventrikularna tahikardija. On izražava ogromnu zahvalnost Bogu na brzom transportu sa Kalemegdana u Urgentni centar, smatrajući da je ta intervencija imala presudnu ulogu u njegovom preživljavanju. Ovaj incident služi kao jasan podsjetnik na značajan utjecaj koji genetika može imati kao faktor rizika. Paspalj otvoreno priznaje stalnu borbu s cigaretama, prepoznajući ih kao veliki izazov. Posljednjih desetak godina pokušavao se oprostiti od te navike iz mladosti, ali su mu pokušaji, nažalost, bili neuspješni. On u potpunosti priznaje štetan utjecaj cigareta na svoje zdravlje i izražava svoju frustraciju što se ne može osloboditi ovog poroka.
Na putu za Ameriku doživio je moždani udar. U ranim jutarnjim satima, ili možda čak i prije zore, probudio sam se s neobjašnjivim osjećajem. Reći da sam ravnodušan bilo bi malo reći; Nalazim se potpuno zbunjen, nesposoban shvatiti okolnosti koje se odvijaju. Unatoč tome, potpuno sam svjestan da se događa nešto značajno. Nekoliko sati kasnije, nakon kratkog perioda sna, postajem svjestan abnormalnosti u rukama. Oblačenje postaje malo veći izazov i u tom trenutku shvaćam da je moja sposobnost govora neobjašnjivo prestala”, prisjeća se Žarko. U pomalo dezorijentiranom stanju, uspijeva se obući i odlazi u hotelski bar na šalicu kave. Tamo iznenada shvaća – doživljava moždani udar. Ne gubeći vrijeme, obraća se prijatelju za pomoć, ali sve što može izgovoriti je riječ “udari”. Hitna pomoć odmah je stigla na mjesto događaja i brzo ga prevezla u bolnicu.
Nakon što je primio vijest, Paspalj je obaviješten da je doživio moždani udar koji mu je ugrozio govor i ostavio mu paraliziranu ruku i nogu. Kroz dva mjeseca nepokolebljive predanosti terapiji, postupno mu se vratila sposobnost govora. Sada potvrđuje da su mu ruka i noga ponovno funkcionalne, iako priznaje da osjet u tim udovima nikada neće biti identičan. Žarko se osvrće na nedvojbeno neugodno iskustvo, napominjući da njegov utjecaj s vremenom slabi, što mu omogućuje da krene naprijed i prilagodi se novim okolnostima.
