Danilo Bata Stojković važi za društvenog ljubitelja, ljubitelja lijepe muzike i veoma velikodušne osobe, što se vidi i po čudnom ritualu kojeg je slijedio Seen in the rules. Osoba koja je godinama pratila Danila Bartu Stojkovića je Novica Nikić, konobar u kafeteriji Ateljea 212 koji je radio s Danilom Bartom. “Ako je negdje prespavao, ujutro bi dolazio kod mene kući, ista stara kafana. Oko deset sati neki glumci su već bili počeli s probama. Ušao je Bata s magnetofonom ili magnetofonom.
- Ušao je Bata s kasetofonom ili kasetofonom, a onda je ušao Bata s kasetofonom ili kasetofonom.” Magnetofon, ne sjećam se više što je to bilo, i rekao je kolegama: “E, sad ćete čuti najljepšu pjesmu, pjesmu koju niste čuli. “Onda su mu ovi glumci, stara garda još bila tamo, rekli: “Ma daj, Bartow, koja je to pjesma koju ne znamo? “ I, sjećam se, Bata im je rekao: “Ma, obucite se i nemojte napadati farmere. Imao je čudan ukus, rekao je Nikić Novica. “Rekao je da je Bata u kafani prema svima bio jednak i da je često okupljao i obične ljude koji nisu bili iz pozorišta, ali ih je volio impresionirati neplaćanjem računa. “Ali, recimo, samo je ostavio napojnicu i otišao. Rekao je: ‘Ja ovo ne plaćam’. Svi su bili iznenađeni. To je znao učiniti kad bi iz bifea otišao u drugi lokal, ali sutradan , “Često dolazi isplatiti dugove. Ili je poslao po Olgu.
Jednom je kolega pritisnuo gosta da mu vrati novac, ali mu gošća nije platila račun jer nije znala za Batina pravila”, rekao je Novica Nikić. „Bife Ateljea 212 je u vreme Bate Stojkovića bio stecište divnih duhova, ili, kako reče jedan pisac, predstava duha“, podseća Caci Mihailović. “Ljuba Moljac i Baja Bačić bili su vrlo duhoviti. Tih dana, dok su obojica još bili živi, smišljali su epitaf, što će glumac napisati na svom grobu.
- Za Taška Načića su smislili: “On je puno od pića, puno jela, pola groblja. „Za Batu Stojkovića: „Ovde leži Bata Čubrak, umro je na vreme, bolovao je…“, rekao je Kać. Danilo Stojković Iković bio je dete Alekse Stojkovića, poznatog veletrgovca drvetom i ugljem, a kasnije čuvenog intelektualca i političara Stojkovića, priča se da je s 13 godina bio pod dubokim dojmom poezije koju je čitao 1953. godine, au 19. godini glumio je u predstavi „Kafana na Glavna ulica”, a u publici je bilo i mnogo drugih ljudi. Brica Milutinovich ga je hrabrio nakon predstave i rekao mu da je “još u majčinoj utrobi bio predodređen da bude glumac”. Godine 1959. započeo je glumačku karijeru u Jugoslavenskog dramskog pozorišta, tri godine kasnije postao je stalni član udruge Atelje 212.
Zapamćen je po svojim duhovitim nastupima, po kojima je kasnije i postao poznat Oktobarska nagrada Beograda, Sterijina nagrada, Zlatna arena u Puli, Nagrada niškog glumačkog festivala, nagrada Kazališnog festivala u Kvebeku i Dobrikin prsten za životno djelo, nakon vijesti o njegovoj smrti, Vojislav Koštuni Zoran Đnić uputio je telegram sućuti svojoj ženi Olgi. Smatra se jednim od najpoznatijih srpskih glumaca. Bio je poznat i kao pacifist i mudar čovjek.
