Priča o dečaku-vuku, ili kako su ga nazvali, Harisu Pućurici, predstavlja jednu od najneverovatnijih i najdirljivijih priča koje su ikada ispričane. Njegova sudbina, upisana u šumu istočne Bosne, na tromeđi triju zemalja, ostavlja bez daha i postavlja mnoga pitanja o ljudskoj prirodi, identitetu i povezanosti sa divljim svetom.

  • Godine 1988. lovci su naišli na prizor koji je izazvao nevericu i zaprepašćenje – dečka koji se kretao poput vuka, četvoronoške, režući i prekrivenog ogrebotinama i modricama. Njegov dolazak u civilizaciju predstavljao je kraj jednog neobičnog poglavlja u njegovom životu, ali početak mnogo složenijeg putovanja – putovanja ka pronalaženju sopstvenog identiteta i mesta u svetu.

Dodeljen mu je identitet, ime Haris Pućurica, i predan vlastima na dalju obradu. U tom trenutku, njegova priča postaje još složenija – dečko koji ne zna ni svoje ime ni svoje poreklo, dečko koji se sporazumeva režanjem, dečko koji je izgledao kao da dolazi iz nekog drugog sveta.

Ulazak u Beogradski dom za decu i omladinu označio je novi početak za Harisa, sada zvanog Pućke. Iako je u početku bilo izazova u komunikaciji i prilagođavanju na život u civilizaciji, Pućke je pokazao neverovatnu sposobnost prilagođavanja. Brzo je naučio osnovne veštine i higijenske navike, pokazujući da, bez obzira na njegovu prošlost, u njemu postoji duboki potencijal za rast i razvoj.

Njegova priča dotakla je srca mnogih, uključujući i Dragana Rolovića, odgajatelja koji je bio ključna figura u njegovom životu u domu. Rolovićeva posvećenost i empatija pomogli su Pućketu da se oseća prihvaćeno i voljeno, što je ključno za njegov emocionalni i psihološki razvoj.

  • Ipak, misterija oko Pućketovog porekla ostala je nerazrešena. Bez dokumenata koji bi potvrdili njegov identitet, ostaje nejasno kako je završio u šumi i kakve su mu bile prve godine života. Ali uprkos tome, njegova priča ostaje kao podsetnik na snagu ljudske volje i sposobnost preživljavanja u najtežim okolnostima.

Danas, kada se o njemu snimaju filmovi i pišu novinski članci, Pućke je postao netko – ikona snage i istrajnosti. Njegova sudbina nas podseća na duboke veze između čoveka i prirode, kao i na sposobnost čoveka da se izbori sa svim izazovima koje mu život postavi na put.Povezujući sve delove slagalice, lako je uvideti da Haris nije doživeo ni punoletstvo, da je preminuo pre svog 18. rođendana.

Za života, niko ga nije tražio, niti je on tražio ikoga, ostao je “ničije dijete”. Ipak, o njemu se snimaju filmovi, pišu novinski članci: Niko je za vreme svog kratkog života ipak postao netko. A priča o Harisu Pućurici, dečku bez identiteta, ostaje priča o apsurdu svih ratova, uključujući i onaj krvavi na Balkanu, gde je čovek čoveku bio čovek, dok su mu vukovi podizali decu. Međutim, svi oni koji su duboko dirnuti njegovom sudbinom žele da veruju da Haris – ili kako god bilo pravo ime divljeg dečka – sada udiše slobodu punim plućima, i da negde u planinskim vrletima, gde ga lovci neće naći, i dalje igra s vukovima. I dok njegova priča možda nikada neće biti u potpunosti razjašnjena, ona će zauvek ostati deo kolektivnog sećanja na one koji su se suočavali sa nedaćama i izazovima sa neverovatnom hrabrošću i dostojanstvom. Pućke je možda bio “ničije dete” za života, ali njegova priča će zauvek živeti kao svedočanstvo o ljudskoj snazi i volji za preživljavanjem.