Leona je osjećala kako joj srce ubrzava, svaki otkucaj glasniji od prethodnog. Napetost je ispunjavala prostor, a tišina u sobi bila je toliko gusta da se činilo kao da je možeš dotaknuti. Adrian je stajao s njezinom aktovkom u rukama, ali nije rekao ni riječ. Samo ju je gledao, a u njegovim očima se nije krila samo zbunjenost – bilo je tu krivnje, nelagode i možda straha.
– Sve ovo izgleda loše – izustio je tiho, gotovo nečujno. – Ali kunem ti se, nisam znao da si to ti. Tek danas sam vidio tvoje podatke.
Leona je uspravila glavu, oči su joj bile jasne, odlučne.
– Dobro. Jer sada imaš priliku da mi pomogneš. Sjećaš se kada sam te spasila? Došlo je vrijeme da ti vratiš dug.
Adrian je samo klimnuo. Nije pokušavao da se opravda. Nije ni pokušao pobjeći od odgovornosti.
– Pregledaću dokumente, izvještaje, preporuke… – rekao je. – Pokušaću da ti pomognem. Ali moramo biti oprezni i mudri.
Već sljedećeg dana organizovan je prvi „službeni“ razgovor između njih dvoje. Leona je tada ispričala svoju verziju priče. Adrian ju je pažljivo slušao, bilježio, i na kraju joj obećao da će srediti nezavisnu psihijatrijsku procjenu, van zidova ustanove.
– Ako želiš da izađeš legalno, trebamo drugo mišljenje. Znam jednog čovjeka. Ne boji se autoriteta.
U međuvremenu, Adrian je prikupio izjave osoblja. Svi su govorili isto: Leona nije pokazivala agresiju, nije halucinirala, bila je staložena, ljubazna, racionalna. Sve je ukazivalo na to da je u pitanju zdrava žena zatvorena bez razloga.
Kada je Victor, njen muž, pozvan na razgovor, bio je vidno uznemiren. Trudio se da zadrži masku brižnog muža, ali njegov glas ga je odavao.
– Samo sam joj htio pomoći – rekao je Adrianu. – Bila je slomljena nakon očeve smrti. Plakala je, govorila čudne stvari…
Leona ga je tada prvi put prekinula.
– Ili si se samo uznemirio jer sam ja naslijedila sve što je ostalo od mog oca? Odjednom si se zainteresovao za moje „liječenje“?
Victor nije imao odgovor. Lice mu je pobijelilo, pogled spušten.
– Leona je potpuno svjesna i stabilna – rekao je Adrian, prekidajući tišinu. – I uskoro ćemo imati nezavisno mišljenje koje to potvrđuje.
Kada je izvještaj stigao, bio je jasan i nedvosmislen: „Pacijentkinja ne pokazuje simptome bilo kakvog mentalnog poremećaja. Nema osnove za daljnje liječenje.“
To je bio udarac za Victora i njegovu majku. Posebno jer je Leona imala kopije dokumenata koje su oboje potpisali, uključujući i dokaze o pritisku i manipulaciji. Odvjetnici su savjetovali hitno puštanje iz ustanove.
Ali Leona je imala još jedan zahtjev.
– Želim otići pred njima. I želim da to bude službeno.
Victor i Greta su se pojavili na sastanku. Greta je šutjela, lice joj je bilo ledeno. Victor je pokušao djelovati kajuće.
Adrian im je predao izvještaj.
– Na osnovu nezavisnog mišljenja i nedostatka kliničkih simptoma, pacijentkinja Leona Dubois se odmah otpušta. Svaki daljnji pokušaj njenog zadržavanja smatraće se nezakonitim.
Greta je stisnula usne, Victor je izbjegavao pogled.
– Još nije gotovo – šapnula je Greta otrovno. – Misliš da si pobijedila?
Leona se samo nasmiješila.
– Nisam pobijedila. Samo sam se vratila.
Nakon izlaska iz klinike, Leona je uzela nekoliko dana za sebe. Preselila se u Bordo, daleko od svih poznatih. Pokrenula je tužbu – za pokušaj lažnog onesposobljavanja, nasilno liječenje i emocionalnu štetu. Imala je sve: mejlove, potpise, dokumente.
Adrian je stajao uz nju cijelo vrijeme. Nisu obnovili staru vezu, ali su postali pravi saveznici.
– To nije bila bolest, Adrian – rekla mu je. – Bio je to plan. I skoro su uspjeli.
– Ali nisu. Jer ti si bila jača nego što su mislili.
Mjesecima kasnije, sud je presudio u njenu korist. Victor je dobio zabranu prilaska, Greta je nestala iz zemlje, a priča je dospjela u medije. Leona je postala glas onih koji su proživjeli slično. Napisala je knjigu. Postala simbol otpora.
Na jednom književnom susretu pitali su je šta je bilo najteže.
– Najteže? – nasmiješila se. – Prekinuti vjeru u one koji su se pretvarali da me vole. I početi vjerovati sebi.
