Priča zabilježena rukom Nedeljka Popadića odiše heroizmom, ljubavlju, i predanošću, a istovremeno nas podsjeća na snagu pravednih ljudi. Ona se odvija u prelijepoj Crnoj Gori, gdje je svaki korak ovih junaka obasjan svjetlošću istinskih vrijednosti. „Bila jednom jedna Stana. Bio jednom jedan Petar. Bilo je to prije više od sto godina. Ali Stana nije bila namijenjena Petru. Njeno srce pripadalo je drugom. Zvali su ga Milovan. I dođe dan kad se Stana uda za Milovana. Pucali su puške. Vino je teklo. Svatovi su pjevali, jeli, pili, a noć je polako padala. Prva bračna noć, najljepša od svih. Milovan se skinuo i legao. A Stana je ostala sjediti na stolici.
‘Dođi’, rekao je. No, Stana je gledala u pod. Tišina. ‘Dođi slobodno’, ponovio je. ‘Ne mogu’, odgovori mlada. Jesi li već bila s nekim?’ Ne. Ne…’ Onda u čemu je problem?’ upita mladoženja. Ja volim drugog’, počela je plakati, ‘ali nisam ništa s njim imala. Oprosti. Molim te, oprosti, trebala sam ti to ranije reći. Ali mislila sam da ću moći. Sada vidim da ne mogu. Ne mogu. Srce ne želi.’ Da dođem k sebi…’, rekao je Milovan. Kada si ga upoznala? Nikada nismo razmijenili niti riječ. Ne razumijem…
‘Znam samo da se zove Petar i da živi u susjednom selu. Svake nedjelje dolazi na pijac. A pijac je ispod mog prozora. Već tjednima, u isto vrijeme, izađem na balkon i mi se gledamo. Samo to?Dovoljno… uzdahnula je Stana i zaplakala još jače.Dobro, rekao je nesretni Milovan. Spavaj, razgovarat ćemo kad svane. Razumijem te. Sve je u redu.’U zoru, kada je prvi pijetao zapjevao, Milovan je već bio na konju. Uputio se u susjedno selo, u potragu za srećkom koja se zvala Petar.Uđi, sjedni, samo da se umijem…’, rekao je čovjek kojeg Stana voli, visok, crn i zgodan. Sjedili su jedan nasuprot drugome. Nazdravili su.
Kakvo dobro, prijatelju?upita Petar. ‘Dobro nije za mene, ali za tebe jest. I ja sam ti prijatelj’, rekao je Milovan, ispio, pa nastavio. ‘Ja sam, kao što si možda čuo, jučer oženio Stanu…Čuo sam’, pogledao je Petar kroz prozor u krošnje, niz koje se slivala kiša. ‘Ali odakle ovako rano, po ovom nevremenu, kod mene.Volis li je?’ upita Milovan.Petar uzdahnu. Još jednom nasu.Ne mogu odgovoriti na to pitanje. To je tvoja žena i gotovo’, rekao je Petar, osjećajući kako ga obliva znoj. ‘Ali što da radim… Nije pošteno. Što će reći svijet iz oba sela?’
Pošteno je. A svijet može pričati što hoće. Ne bi bilo pošteno da ona pati. Ni ti da patiš. Ni ja da ljubim što mi Bog nije namijenio. To ne bi bilo pošteno. Nego, voliš li je?Volim. Nakon sat vremena, dva čovjeka su se probijala kroz pljusak na konjima i stigla pred kuću Milovana. Nakon dva sata, Stana je ušla u novi dom. ‘Tko je ovo sine? pitala je majka Petra, gledajući u lijepu Stanu, pokisanu, nenaspavanu, zbunjenu i sretnu.Sjedite…, rekao je Petar zaprepaštenim roditeljima i polako ispričao sve. Svi su šutjeli. Majka je stiskala ruke. Na kraju progovori:Taj čovjek, taj Milovan, on nije čovjek. On je vitez, sine moj.Jeste, majko.Sada i ti budi.
Kako, majko? upita sretni Petar. ‘Imam li tri kćeri? Imaš li ti tri sestre? Hajde ponovo na konja, sine moj. Grijeh je da takav vitez ostane bez žene. Idi i dovedi ga. Nek bira koju će.Nakon dva sata, dva čovjeka, od kojih je jedan bio vitez, jahali su kroz sunce koje je iznenada granulo. Tako je Milovan izabrao lijepu Božicu i odveo je u dom, koji je još uvijek mirisao po posteljini, neizgužvanoj i čistoj. I oboje su živjeli sretno do kraja svojih dana.
Ovu priču ispričao mi je moj brat (treće koljeno) Boro Bošković iz Tivta. Događaj se odigrao u jednom selu kod Plava, na sjeveru Crne Gore, odakle potiču pradjed i moj pradjed. A vi, oni koji ne vjeruju u ljubav, znajte da ipak postoji. Lutaju ovim svijetom unuci i unuke junaka ove priče, možda traže vas.
