- godine, lovci su otkrili dječaka usred čopora vukova blizu tromeđe Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije. Mršav, prekriven ranama, djelovao je poput vuka, kretao se na sve četiri i pokazivao životinjske crte, ali fizički je bio čovjek plavkastih nijansi. Ime mu je Haris Pućarica, a iako je postalo sinonim za njegov vjerski i nacionalni identitet, njegovo porijeklo ostaje misterija.
Haris je, kao siroče, završio u beogradskom centru za brigu o djeci. Vaspitač Dragan Rolović primijetio je dramatičnu promjenu u njegovom ponašanju. Prvobitno nespreman za život u novom okruženju, Haris se prilagodio, ali suočavao se s izazovima poput osnovnih higijenskih praksi. Fasciniran klikerima i psima, posebno se isticao po svojoj privrženosti stvarima.
Njegov odnos s vaspitačem Rolovićem bio je posebno snažan, a također je razvio duboko prijateljstvo s dječakom zvanim Žilet. Žilet je preuzeo ulogu njegovatelja, podučavajući Harisa osnovnim životnim vještinama. Ovo prijateljstvo bilo je važno, ali kad je Žilet napustio dom, Haris se suočio s gubitkom.
Godine 1992., usred ratnog kaosa, Haris je obučen kao vojnik i poslan natrag u divljinu. Nikada se više nije vratio, a izvještaji sugeriraju da je moguće da je poginuo od zalutalog projektila. Njegova priča, inspiracija za film “Ničije dijete” Vuka Ršumovića, ostavlja mnoga pitanja nerazjašnjena, a Haris Pućarica nestao je iz svakodnevnog života, ostavljajući iza sebe enigmu neobičnog djetinjstva i tajanstvenog nestanka.Haris je imao izrazitu privrženost svojim stvarima, fascinaciju klikerima i psima. Rolović se sjeća događaja s rotvajlerom, gdje je Haris smirio psa. Unatoč izazovima, Rolović i ostala djeca pomogli su mu u usvajanju jezika i osnovnih vještina.
