Hana je 2014. godine otišla na radno putovanje u Njemačku, ostavivši iza sebe svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu. Primarni joj je cilj bio uštedjeti novac kako bi kupila džip. Prije odlaska morala je zatvoriti frizerski obrt u Bosni, a kako su mediji izvjestili, po dolasku u Njemačku zaposlila se kao njegovateljica starijeg čovjeka za kojeg se na kraju udala.
Nakon njegove smrti, Hana bi naslijedila njegovu mirovinu koju namjerava iskoristiti za povratak u rodni grad. Prisjećajući se svojih prvih dana u Njemačkoj, Hana se živo sjeća svojeg početnog iznenađenja kada je vidjela ženu koja služi i nju i čovjeka za kojeg je radila. Unatoč majčinoj zabrinutosti i upozorenjima o raširenom nepoštenju u Njemačkoj, Hana tamo živi i radi već gotovo deset godina. Dok počinje dijeliti svoju priču, Hana priznaje izazove s kojima se susrela kad je počela iznova, unatoč svojim trenutnim postignućima.
Dobivši smjernice od rođene majke, koja je, kao i Hanin otac, dobila mirovinu u Njemačkoj, Hana je bila unaprijed upozorena na prepreke koje su pred njom. Hana se živo sjeća svojih početnih dana u Njemačkoj, gdje je morala sama savladati strani jezik i pronaći posao. Iako se osjećala uplašeno i ranjivo, posjedovala je otpornost svojstvenu ženama. Nakon nekoliko tjedana Hana se našla u restoranu, gdje joj je prišao muškarac. Srećom, slučajno je bio prisutan jedan njen sunarodnjak s Kosova, koji tečno govori srpski i sposoban joj je prevoditi.
Čovjek ih je ne samo poslužio, već im se i pridružio za stolom. Hana se jasno sjeća da je doživjela mješavinu straha i strepnje kad joj je muškarac predložio da sredi njezine dokumente kako bi je mogao oženiti. Međutim, taj je dogovor došao s uvjetom da ga mora služiti do kraja života kako bi spriječila svoju djecu da ga smjeste u starački dom. Dotični je napravio komplikacije i s Haninom djecom. Zabrinuta je za mišljenje svoje obitelji, vjerskih vođa i onih koji su završili hadždž. Hana razmišlja kako će muškarac reagirati i razmatra alternativne načine da ostane u Njemačkoj. Unatoč tome što se s 50 godina bliži dobi za mirovinu, muškarac je uspijeva nagovoriti da prihvati njegovu prosidbu.
Dok ga pomno promatram, Ju me uvjerava da će mi pružiti sve što trebam i da me neću iznevjeriti. Pitam se što ću dobiti ovim aranžmanom, osim puke dokumentacije. Kao odgovor, on izjavljuje: “Vaši interesi su i moji interesi. Brinut ću se za vas dok sam živ. Oženit ću vas i osigurati vam svu potrebnu papirologiju i imovinu.” Napominjem da sam trenutno dužan nekome u Bosni, na što mi on preda 5000 i uputi me da podmirim dug. Nadalje, otkrivam da sam dužan 3000, na što on nudi dodatnih 2000.
Hana je s 50 godina imala spoznaju: “Ne treba mi muškarac”. Ovo novostečeno razumijevanje navelo ju je da maksimalno iskoristi svoju situaciju. Razmatrala je mogućnost primanja mirovine, što bi uvelike koristilo njezinim roditeljima. No, brzo je odbacila tu temu i naglasila da je se obitelj nikada neće odreći. Osvrćući se na svoje putovanje gastarbajtera iz bivše Jugoslavije, Hana dijeli svoju priču s Auslenderijem, YouTube kanalom posvećenim dokumentiranju iskustava gastarbajtera. Objašnjava da je u Bosnu morala putovati zbog nekih papiroloških zahtjeva. Po dolasku u Švabin dom, gdje nije govorila jezik niti poznavala domaćina, živo se sjeća da je osjećala strah i nelagodu.
Hana razmišlja o razdoblju kada se osjećala izolirano i noću je morala osigurati svoju sobu. Komunikacija sa Švabom pokazala se izazovnom, a Hana nije poznavala lokalne običaje i tradiciju. Prisjeća se posebnog događaja kada ju je Švaba zamolio da u mesnici kupi gotovu hranu, što joj nije bilo poznato. Srećom, Hani su pomogli susjed i njegova supruga, koji su joj pomogli prevladati jezične barijere. Ona primjećuje da lokalno stanovništvo u ovom kraju govori na drugačiji način u odnosu na one u Berlinu, gdje se njemački jezik govori u najčišćem obliku. Hana nalazi zabavu u vlastitom naglasku.
Uz sigurnost mirovine, Hana se 2025. godine planira vratiti u Bosnu i ponovno spojiti sa Švabom, znajući da će biti dovoljna podrška. Ona smatra da je 500 eura koje je dao dovoljno i da više nije potrebno. Hana objašnjava da su njezine potrebe jednostavne i da se tiču osnovnih namirnica. Dodatno, napominje da u Njemačkoj pojedinci primaju dvije mirovine: vlastitu i suprugovu. Kako bude starila, mirovina će joj se povećavati.
