Oko Jerine Branković postoji popularna priča koja sugerira da je ona, baš kao i njezin svekar Vuk Branković, nepravedno označena kao prokleta ili kao netko tko je nanio štetu Srbima. Dok konkretni postupci koji su je doveli do njezine osude od strane srpskog naroda ostaju neizvjesni, dokazi neporecivo pokazuju da je svaka odluka koju je donijela bila u najboljem interesu Srba. Nažalost, njezini napori na kraju nisu ispunili njihova očekivanja.
S nepunih 15 godina Irina Kantakuzin prevezena je iz Grčke da se uda za despota Đurđa Brankovića, čovjeka dva desetljeća starijeg od nje. Unatoč despotovu prethodnom braku i djeci, Irina je bila ta koja je, u skladu s običajima, uspjela osvojiti njegovu naklonost.
Prvotna nesreća vezana uz Irinu dogodila se tragičnom smrću njihova 13-godišnjeg sina. Irina i njezin suprug već su bili blagoslovljeni sinovima po imenu Grgur, Stefan i Lazar, uz kćer po imenu Katarina. Podrijetlo njihove kćeri Mare ostaje neizvjesno, jer nije jasno je li ona njihovo biološko dijete ili je plod prethodnog braka despota Đurđa.
Jerinina vladavina bila je izazovno vrijeme za Srbiju, a vjerojatno su joj mnogi Srbi pripisivali te teškoće. Sa sjevera su vršili pritisak Mađari, dok su s juga prijetili Turci. Kako bi ublažili napetosti s Ugarskom, Brankovići su dogovorili brak između svoje kćeri Katarine i grofa Ulricha II. Međutim, Turci su bili nezadovoljni ovim savezom i tražili su drugu kćer, Maru. Taj razlaz je za Jerinu, kao i za brojne Srbe u to doba, bio emotivno naporan, pogotovo jer je Mara odlazila u turski harem.
Kao i od bezbroj Srpkinja, i od Jerine se očekivalo da udajom i sposobnošću da zavoli muža ispuni svoje obiteljske i nacionalne dužnosti. U njenom slučaju, ona je dugo vremena vršila svoj utjecaj na sultana Murata II., zalažući se za interese svoje braće. Čak je igrala ulogu u obrazovanju njegova nasljednika Mehmeda II., koji ju je visoko cijenio. Unatoč sultanovoj toleranciji prema njezinim vjerskim uvjerenjima, njezin položaj carice izazvao je znatno negodovanje.
Irinini i Đurđevi sinovi bili su prisiljeni sudjelovati u borbama na strani Turaka, a Grgur je čak pomogao u osvajanju Soluna, rodnog mjesta svoje majke. Međutim, Turci su ostali nezadovoljni i poduzeli daljnje mjere da spriječe Brankoviće da sklope savez s Ugarskom. Zbog toga su Grgur i Stefan poslani sultanu kao taoci. Unatoč Jerininim naporima da ih spasi, oba su sina na kraju doživjela okrutnu sudbinu oslijepljenja. Ovaj tragični razvoj događaja zadao je još jedan razoran udarac zlosretnoj Jerini.
Nakon izbijanja kuge bila je prisiljena potražiti utočište na Svetoj gori, gdje su ona i Đurađ značajan dio svojih sredstava posvetili otkupu pravoslavnog roblja od Turaka, s namjerom da koliko-toliko sačuvaju svoju zajednicu.
Jerinin život završio je na Rudniku, gdje je preuzela ulogu časne sestre. Nakon Đurđeve smrti, njezin sin Lazar i njegova supruga Jelena, koji su sada bili nasljednici, otjerali su obitelj iz Smedereva, uvjereni da je tu skriveno blago Brankovića. U svibnju 1457. Jerina je umrla, a nagađalo se da ju je otrovao njezin najmlađi sin Lazar. Lokacija njezina posljednjeg počivališta ostaje misterij, dok priča o njezinu prokletstvu i izdaji i dalje postoji u srpskom folkloru.
