Ima pojedinaca koji se nalaze u teškoj situaciji da svoje roditelje moraju smjestiti u staračke domove, osjećajući se prisiljenima na takvu odluku, ali ipak, muči ih stalni osjećaj krivnje, preispituju se jesu li počinili tešku nepravdu i da li je njihov potez bio greška. Mišljenja o ovom pitanju su podijeljena, neki smatraju da je prihvatljivo, dok se drugi oštro ne slažu. Jedna poruka na ovu temu izazvala je žestoke rasprave na raznim platformama društvenih medija.
Tweet korisnika izazvao je osjećaj melankolije jer naglašava cikličku prirodu ženskog života. Od radosti rađanja do tuge što je postala mlada udovica, ona preuzima odgovornost odgoja svoje djece i skrbi za njih. Kako rastu, ona ih podržava u kupnji vlastitih domova. No, kako vrijeme prolazi, ona se nakon samo tjedan dana bolesti nađe u staračkom domu. Jedna od njezine djece postaje časna sestra, a druga preuzima ulogu upravitelja crkvenog inventara. Ova dirljiva priča odjekuje kod mnogih, izazivajući dubok osjećaj tuge.
Objava je dobila značajan broj komentara, a mišljenja su se jasno podijelila na temu smještaja roditelja u domove za starije osobe. “U jednom komentaru stoji da je ključno da čovjek preuzme odgovornost za svoju budućnost, a ne da se oslanja samo na svoju djecu. Komentator smatra da bi pojedinci trebali planirati svoju starost i ne opterećivati svoje potomstvo.” Naglašavaju važnost toga da djeca žive svoje živote, a da pritom poštuju svoje roditelje. Međutim, postoje pojedinci koji se protive osuđivanju kćeri za njihove postupke, ističući važnost razmatranja konteksta u kojem se priča odvijala.
– Ah, ta je tema svakako za raspravu… Predstavlja izazov jer nemamo potpuna znanja o cijeloj situaciji pa je teško opsežan komentar. Ipak, uzmimo primjer mojih bake i djeda. Kad im je bila potrebna pomoć oko zadataka kao što je kuhanje, to mi je bilo podnošljivo. Ipak, kada sam razmišljala o obavezama kupanja i mijenjanja pelena, moram priznati da sam se osjećala nespremnom za takve obaveze – izjavila je korisnica.
Osoba koja je objavila ovaj tweet izražava duboku tugu i frustraciju u vezi s mnoštvom stvari. Čak i da sam potpuno poludjela, nikada ne bih razmišljala o smještaju svog djeteta s posebnim potrebama u ustanovu za skrb. Moj brat i ja dijelimo odgovornost brige za našu majku, unatoč dodatnim izazovima koje donosi odgoj djeteta s posebnim potrebama. Nakon što sam iskusio ulogu njegovatelja, čvrsto sam uvjeren da nikada ne bih odlučio smjestiti svoje roditelje u ustanovu za skrb. Bez obzira na okolnosti, osigurao bih da dobiju najveću brigu i podršku. U komentaru se naglašava golema patnja koju pojedinci u takvim ustanovama podnose.
