Uprkos mnoštvu imućnih pojedinaca koji danas krase scenu, važno je priznati da nisu svi bili dovoljno srećni da imaju prijatno detinjstvo. Jedno posebno sjećanje koje se živo ističe je kada sam imao samo četiri godine, u vrijeme kada su se održavale Zimske olimpijske igre u Sarajevu. Unatoč svojim nježnim godinama, još uvijek se sjećam uzbuđenja gledanja emisija, koje su na mene ostavile trajan utisak.
Osamdesete su donijele zaista lijep period u mom životu, od trenutka kada bih se ujutro probudio, pohađao školu i komunicirao sa svojim učiteljima i ljubaznim portirom. Pevačica je ispričala njihov lični put života u siromaštvu, period obeležen nesrećnim gubitkom posla njihovih roditelja. Cenio sam ono što su mi mogli dati kao najdragocjeniji poklon koji se može zamisliti. Vremenom sam preuzeo na sebe da preuzmem odgovornost za svoju finansijsku situaciju, krenuvši na put nezavisnosti u nežnoj dobi tako što sam obezbedio posao u lokalnom baru. Nakon što su ostali bez posla, Ćemini roditelji su donijeli odluku o kupovini krava.
Preselili su se na periferiju grada gdje je otac odlučio da se bavi uzgojem krava. Zbog nedostatka mogućnosti za posao za oboje, pribjegli su ovom obliku poljoprivrede kao sredstvu za izdržavanje. Kao rezultat toga, moj brat i ja smo preuzeli odgovornost prodaje domaćeg mlijeka, što je postalo naš glavni izvor finansijske podrške. Ustanovili smo potražnju za našim proizvodom i marljivo izvršili zadatak isporuke.
U gradu Beranama je bila uobičajena praksa da pomažete jedni drugima, uz razumijevanje da ako nekome učinite uslugu, on će je učiniti zauzvrat. Tek kroz svoj volonterski rad u Crvenom krstu, zaista sam upoznao beranske ulice. Cijela naša porodica oslanjala se na prihod od prodaje mlijeka, što nam je omogućilo da preživimo.
