Koštana, čiji je život inspirisao Bora Stankovića da napiše istoimenu dramu, bila je živa vatra južnjačke lepote, pevačica i igračica romskog porekla. Njen lik je opisan kao najlepša žena među južnjakinjama, sa ruskim kovrdžavim kosama, belim licem, mednim usnama, zanosnim kukovima i krupnim očima poput košute.Legenda kaže da su vranjanski age i begovi bili očarani njenom lepotom i šarmom te su zbog nje “gubili glave” i rasprodavali imovinu. Malika Eminović, poznata romska pevačica, bila je inspiracija za lik Koštane. Od malih nogu, svirala je i pevala sa ocem i bratom po kafanama i privatnim slavljima, stičući slavu i poštovanje.Bora Stanković, poznati srpski pisac, opisivao je Koštanu kao ženu raskošne lepote. Njen opis uključivao je rumene kose, belo lice, medne usne, zanosne kukove, bedra kao jedra, i krupne oči poput košute. Njeno prisustvo bilo je fascinantno, a Bora Stanković ju je doživljavao kao najlepšu ženu među južnjakinjama.

Postoje različite priče o susretu između Bore Stankovića i Malike. Prema jednoj verziji, Bora je kao gimnazijalac prisustvovao jednom njenom nastupu, ali nisu razmenili nijednu reč. Druga priča sugerira da je Bora čuo za nju, ali je nikada nije video sve do kasnijih godina, kada su se sreli u kafani u Vranjskoj banji.Priče o Koštani, živoj vatri Vranjske banje, koje su kružile u to vreme, opisivale su je kao pevačicu romskog porekla koja je svojim šarmom i lepotom osvajala srca muškaraca, često dovodeći imućne agine i begove do gubitka glava i rasprodaje imovine. Njen talenat i ljepota činili su je poznatom i širom Srbije.

Malika je nastavila da živi skromno, proseći i moleći za pomoć dok ju je starost sustizala. Fotografije starice koja je nekada očaravala publiku svojom pesmom i igrom, napravljene su od strane vaspitačica “Američkog doma za ratnu siročad” u Vranju. Njena poslednja pojava u novinama datira iz aprila 1941. godine, ali zbog nacističkog bombardovanja, primerak novina nikada nije stigao do čitalaca.

Koštana – Malika, verovalo se, preminula je 1945. godine u Vranjskoj banji, u 73. godini života. Njen život ostao je kao simbol južnjačke lepote i strasti, a drama Bore Stankovića ostaje svedočanstvo o njenoj neuhvatljivoj privlačnosti i tragičnom kraju jedne romske lepotice.Nakon bogate i dinamične mladosti, Koštana je mirno živela svoje poslednje dane u Vranjskoj banji, gde je, prema verovanju, preminula .Njena priča ostala je zapamćena kao simbol strasti, lepote i melanholije, koja je inspirisala mnoge umetnike i pisce širom Srbije.

Ono što čini lik Koštane fascinantnim jeste njena unutrašnja borba između sopstvenih osećanja i društvenih normi. Iako je slobodoumna i strastvena, suočava se s preprekama i ograničenjima koje društvo nameće. Njena ljubavna priča s Carem, mladim i obrazovanim čovekom iz ugledne porodice, oslikava sukob između različitih svetova i socijalnih klasa.

Koštana kao lik simbolizuje i borbu za slobodu i autentičnost u svetu koji je često okovan tradicijom i društvenim očekivanjima. Njena hrabrost da sledi svoje srce, iako to može značiti osudu i odbačenost, čini je inspirativnom figurom koja se suprotstavlja konvencijama i društvenim normama.Osim u književnosti, Koštana je postala popularna i kroz pozorišne predstave, filmove i druge umetničke forme. Njena priča ostaje relevantna i danas, jer se bavi temama koje su univerzalne i koje se tiču svakog pojedinca – ljubavi, slobode, identiteta i borbe protiv društvenih predrasuda.