Zorica Erić, proslavljena pjevačica i bivša pobjednica glazbenog natjecanja “Nikad nije kasno”, dok je bila srednjoškolka, ispričala je potresne detalje iz svoje prošlosti, ispričavši priču o brizi za ostavljenu djevojku.
Ostavljena beba utjehu je pronašla pod krovom pjevačičine obitelji, koja je milostivo postala njezina udomiteljska obitelj. No, djevojčicu je kasnije posvojila druga obitelj, a Zorica je, puna tuge, nikada više nije imala priliku vidjeti. I dan danas se bori da se pomiri s ovom srceparajućom stvarnošću. Zoričina jedina želja je da zna da je djevojka na sigurnom i dobro, a da ne mora znati gdje se nalazi niti da je lično vidi. Priča je nevjerojatno izazovna i izaziva duboke emocije. Stvari nikad nisu trebale biti ovako. Zorica sumnja i da se djevojčica ne zove drugačije od onoga kako su je zvali. Sve za čim žudi jest da joj netko pruži pouzdano i nedvosmisleno uvjerenje da je djevojčica dobro. Zorica je svoju tugu izrazila u intervjuu za “Grand online”.
Djevojčica je po dolasku u bolnicu dobila ime Aleksandra, ime koje je Zoričina obitelj prigrlila i nosila za nju iu narednim danima.
Kad je imala nešto više od dva mjeseca, prvi put sam je donio kući. Teško je pronaći prave riječi za opisati iskustvo. Bila je to lijepa gesta, ali imala je trajan utjecaj na cijelu našu obitelj. Dočekali smo je kao ravnopravnog člana, da bi sve veze naprasno bile prekinute. Kod nas je posvojiti dijete poput poniranja u sfere kvantne fizike. Nismo ispunili potrebne uvjete. Moji roditelji nisu imali riješeno stambeno pitanje, pa smo mogli samo sanjati da je službeno posvojimo. Pjevačica je objasnila: “Pokušali smo uspostaviti kontakt s posvojiteljima, nadajući se da ćemo ih barem jednom godišnje imati priliku vidjeti ili čuti. Ne zamjeram im ništa. Možda oni ne žele da zna, ili se možda boje. Ali ja vjerujem da će se sve srediti i da će se, nekim tajanstvenim obratom sudbine, jednog dana vratiti do nas.
BONUS TEKST:
U tihom kutku svijeta, gdje se sunčeva svjetlost lagano probija kroz granje drveća, leži priča o ljubavi i gubitku, ispričana kroz vrijeme i prostor. To je priča o dvoje ljudi čije su sudbine isprepletene niti ljubavi, ali su razdvojene niti vremena.
Susret Ana i Luke dogodio se u proljeće, dok su cvjetali trešnjin cvijetovi i ptice su pjevale svoje najljepše pjesme. Ana je bila djevojka s osmijehom sunca, s plavim očima koje su sjajile poput bisera u tami. Luka je bio mladi umjetnik, čije su slike govorile više od riječi, a čije su misli lutale kroz prostore nedokučive mašte.
Njihova ljubav cvjetala je poput ruže u punom cvatu, ispunjavajući svaki trenutak srećom i zanosom. Bili su poput ptica slobode, leteći iznad svijeta, zajedno gradeći zamisli i snove. Njihova ljubav bila je poput glazbe, harmonija koja je plesala kroz zrak i doticala srca onih koji su je čuli.
Ali kao što to često biva u životu, sudbina je imala druge planove za Anu i Luku. Jednog dana, u trenutku koji se činio kao vječnost, sudbina ih je razdvojila, bacajući ih na različite putove života. Ana je morala otići daleko, u nepoznato, dok je Luka ostao sam, suočen s prazninom koja je grizla njegovo srce.
I tako su se Ana i Luka našli zarobljeni u vremenu, gledajući kako satovi otkucavaju dane i noći, ali ne dodirujući srž njihovih duša. Njihova ljubav postala je kao priča iz bajke, nestvarna i nedostižna, dok su se sjećanja na njihove zajedničke trenutke utapala u magli vremena.
Ali čak i kroz tamu gubitka, sjeme ljubavi koje su Ana i Luka posadili nastavilo je klijati. Njihove su duše ostale povezane nitima nevidljivog pletiva, ispreplićući se kroz prostor i vrijeme. I dok su se svijet oko njih mijenjao, a nova poglavlja njihovih života pisana su na stranicama vremena, ljubav koju su dijelili ostala je kao svjetionik u noći, vodilja koja je svijetlila putem kroz tame života.
I tako, dok se sunce spuštalo iza horizonta, Ana i Luka su se prisjećali svojih zajedničkih trenutaka, osjećajući toplinu njihove ljubavi koja je trajala i dalje, kroz sve prepreke i izazove. Njihova priča možda nije imala klasičan sretan završetak, ali je imala nešto mnogo dublje – ljubav koja je preživjela sve, učvršćujući njihova srca u vječnoj povezanosti koja je nadilazila granice vremena i prostora.
