Među srpskim stanovništvom uobičajeno je posjedovanje posebnih talismana za koje se vjeruje da pružaju zaštitu. Jedan takav talisman, koji se obično naziva “plavo oko” ili “Fatimino oko”, često se može vidjeti kako ukrašava domove i služi kao nakit. Ipak, pravo značenje Fatiminog oka većini ostaje uglavnom nepoznato.
Bašta Balkana piše da je Muhamedova kći Fatima, u skladu s islamskom tradicijom, darovala svome zaručniku komadić azurnog stakla, koji mu je služio kao talisman i pomogao mu u trijumfu nad svim mogućim izazovima na koje je naišao tijekom svoje ekspedicije. Ova nekomplicirana anegdota naširoko je kružila i može se pronaći u brojnim izvorima.
Talisman poznat kao oko Fatime, iako nije izvorno iz islama, obično prihvaćaju i muslimani i pravoslavci. Obično se prikazuje na vratima domova i radnih mjesta, a nose ga i pojedinci svih dobi, pa čak i trudnice. Njegova je svrha jedinstvena – odvratiti kletve i čarolije. Ova praksa je uobičajena u Turskoj. Praksa okultizma, sa svojim potencijalom za pozitivne rezultate. Aleksandar Jermolin, ruski svećenik, u svom je govoru rječito govorio o načinu na koji je Fatmino oko sačuvano.
Turski amuleti našli su čvrsto uporište u Rusiji usred prevladavajuće fascinacije okultnim i paranormalnim. Sletjeli su na plodno tlo jer su ljudi, umorni od dugotrajne ere državnog ateizma, žudjeli za vezom s duhovnošću. Nažalost, za mnoge je ova potraga rezultirala samo nejasnom “vjerom u dušu”, miješajući razne ezoterične elemente u zbunjujuću mješavinu. Dok sam bio u procesu renoviranja kuće, naišao sam na zadivljujući prizor. Na jednoj polici primijetio sam zbirku ikona, kućnih duhova i nešto što je izgledalo kao “stari šumar”. Domaćini kuće, koji su istinski dobrodušni ljudi, zbog svojih su vjerskih uvjerenja nesvjesno pomiješali razne sakralne predmete. Nakon razgovora s njima, rasvijetlio sam ih o različitoj prirodi ovih predmeta. Zbog toga su odlučili ukloniti kućne duhove i “šumara”, te su pristupili posvećenju kuće.
Lišen bilo kakvog oblika moći ili kontrole. Lakoća s kojom naši današnji vršnjaci tragaju za svjetovnom ezoterijom, oslikanom okom Fatime, postavlja pitanje: zašto? Prevladavajuća karakteristika našeg doba je nedostatak autoritativnih ličnosti. Pojedinci teže pronaći vrijednost u znamenitostima. Međutim, u nedostatku autoriteta, sve postaje zbrkano. Zbog toga nije neuobičajeno pronaći kombinaciju predmeta poput turskog oka, kineskih žaba i simbola godine, koji koegzistiraju sa slovenskim poganstvom i često popraćeni ikonama, u jednom stanu. Rijetkost s kojom razmišljamo o značaju života i neizbježnosti smrti je još jedan faktor. Smrt je koncept koji se čini dalekim, nešto što se može dogoditi u budućnosti, ali ne u sadašnjem trenutku. Naša primarna briga postaje zaštititi se od bilo kakvog oblika štete, bilo da se radi o negativnoj energiji koja curi kroz naše prozore ili potencijalnom utjecaju kletvi i čarolija. Umjesto da se upuste u duboku introspekciju o svrsi našeg postojanja, pojedinci se često odlučuju za najlakše rješenje: nošenje amuleta za zaštitu.
Nazivaju ga još i “kućnim đavolom”. “Često se suočavam s pitanjem: “Zašto se to smatra negativnim?” To je upit s kojim se redovito susrećem i zateknem se da moram dati objašnjenje prilagođeno svakom pojedincu, uzimajući u obzir njegovu razinu pažnje. Ponekad je dovoljno samo da netko izjavi da je nešto nespojivo s pravoslavljem. Radi se o tome da li ste pravoslavni ili povezani s poganstvom ili okultizmom. Međutim, čak ni to objašnjenje možda neće biti dovoljno, budući da će neki pojedinci možda morati biti informirani o temeljnoj prirodi poganstva, koje u biti uključuje štovanje demona.
Taj naizgled nevini šarm u vašem domu? To je zapravo mali vrag. Sigurno ne biste željeli ništa slično u svojoj kući. Najvažniji aspekt koji treba uzeti u obzir je da samo Bog daruje svoje blagoslove bez naknade. Nasuprot tome, demoni traže naknadu za usluge koje pružaju. Obično traže najvredniji posjed koji pojedinac posjeduje, a to je njihova vječna duša. Stoga je imperativ razmisliti o cijeni koju bismo mogli platiti za njihovu pomoć.
