Uz Omajru Sanchez do njezinih posljednjih trenutaka stajao je francuski fotograf Frank Fournier koji je svojim objektivom ovjekovječio mučnu muku koju je proživjela. Dok su slike kružile svijetom, brojni su se pojedinci pitali zašto je samo promatrao njezinu smrt, a da je nije mogao spasiti. Da nije bilo dokumentacije o mučnoj trodnevnoj smrti trinaestogodišnje Omajre Sánchez, svijet možda nikad ne bi saznao za razornu vulkansku erupciju koja je zatrpala kolumbijski grad Armero u studenom 1985. Ova tragedija odnijela je života više od 25.000 ljudi.
- Omajrine posljednje trenutke uhvatio je francuski fotograf Frank Fournier, koji je svjedočio njezinoj nepokolebljivoj hrabrosti i prihvaćanju svoje nadolazeće smrti. Fournier je izrazio svoju duboku bespomoćnost pred neustrašivim suočavanjem ove mlade djevojke sa smrću. Međutim, ostaje pitanje: koje su okolnosti dovele do nemogućnosti spašavanja Omajrinog života unatoč njezinoj dugotrajnoj patnji? Prije zlosretne 1985. godine, Nevado del Ruiz, vulkan u Kolumbiji, bio je uspavan od 1840. Međutim, u rujnu te godine već su bili vidljivi potresi koji su izazvali zabrinutost javnosti, posebice stanovnika obližnjih gradova. poput Armera, koji je imao 31.000 stanovnika i nalazio se otprilike 50 kilometara istočno od vulkana. Unatoč ovim znakovima upozorenja, 13. studenoga nije došlo do evakuacije. Tog je dana došlo do erupcije Nevade del Ruiz, uzrokujući relativno malu eksploziju, ali izazivajući katastrofalnu poplavu lave i blata.
Putujući brzinom od 40 kilometara na sat, blato je brzo progutalo Armero, prekrivši 85 posto grada debelim, teškim naslagama u trenu. Razorna snaga klizišta rušila je ceste, kuće i mostove u dužini od kilometar i pol. Čak ni oni građani koji su pokušali pobjeći nisu uspjeli pobjeći nemilosrdnom napadu žestokog blata koje je progutalo njihov nekad spokojan grad. Grad je pretrpio ogromnu devastaciju, što je rezultiralo nestankom većine njegovih zgrada i tragičnim gubitkom približno 25.000 života, ostavljajući samo mali dio Armerove populacije.
- Iako su neki sretni pojedinci uspjeli pobjeći s ozljedama, spašavanje onih koji su ostali zarobljeni u krhotinama i blatu počelo je tek nekoliko sati kasnije. Kao posljedica toga, pojedinci kao što je Omajra Sanchez dočekali su svoju smrt u mučnim i dugotrajnim okolnostima. Nakon erupcije, fotoreporter Frank Fournier uputio se u Bogotu i stigao u Armero nakon opsežnog putovanja vožnje i hodanja. Namjera mu je bila snimiti herojske napore spasilačke misije, no po dolasku se suočio s šokantnim i neočekivanim prizorom. Umjesto svjedoka dobro koordinirane operacije, ono što se odvijalo pred njim bila je scena potpunog kaosa i pustoši. U intervjuu za BBC prije dvadeset godina, ispričao je užasavajuću scenu bezbrojnih pojedinaca zarobljenih i spasitelja koji se bore da dođu do njih. Zrak je bio ispunjen očajničkim povicima za pomoć, nakon čega je uslijedila uznemirujuća tišina koja je lebdjela u zraku. Iskustvo je bilo doista mučno.
Značajan događaj u njegovom životu dogodio se kada je primio očajnički poziv od farmera usred kaosa. Farmer je molio za njegovu pomoć u pronalaženju mlade djevojke kojoj je pomoć bila prijeko potrebna. Farmer je objasnio da je djevojka, Omajra Sanchez, bila zarobljena ispod ruševina svoje srušene kuće nevjerojatna tri dana. Unatoč naporima lokalnog stanovništva i spasilaca Crvenog križa, nisu je uspjeli osloboditi jer joj je nešto u vodi zarobilo noge i onemogućilo bilo kakvo kretanje. Situaciju je pogoršalo to što je razina vode oko Omajre nastavila rasti zbog neprekidnih padalina tijekom tih kobnih dana.
- Kad se Fournier približio, zatekao je Sáncheza u stanju krajnje iscrpljenosti od dugotrajnog mučenja, često padajući i padajući iz svijesti. U jednom je slučaju izrazila zabrinutost zbog neuspjeha školske godine zbog izostanka s dva dana nastave i molila je Fourniera da je otprati u školu kako bi izbjegla kašnjenje. Tragično, njezina preminula teta ležala je potopljena u vodi ispod nje. Fotograf je promatrao jenjavanje energije u njoj i prepoznao spremnost tinejdžerice da prigrli svoju nesretnu sudbinu. Molila je obližnje volontere da joj daju trenutak predaha kako bi se mogla oprostiti od svoje majke. Tri godine kasnije, Omajra Sanchez, koju je Fournier otkrio, preminula je. U to vrijeme je objavljeno da je, kada je preminula u ranim jutarnjim satima u 9:45, njezina glava nježno zavaljena u hladnu vodu, ostavljajući samo nos, usta i jedno oko vidljivim iznad površine vode.
U znak poštovanja, njezina teta i ona bile su nježno prekrivene stolnjakom ukrašenim nijansama plave i bijele, prema New York Timesu. Tijekom intervjua za kolumbijsku radio stanicu, medicinska sestra Marija Aleida, majka Omajre, primila je poražavajuću vijest o smrti svoje kćeri. Dok su radijski voditelji tražili minutu šutnje u znak sjećanja na tragičnu smrt 13-godišnjakinje, Aleida nije mogla suspregnuti suze. Unatoč vlastitoj ogromnoj tuzi, pokazala je istu otpornost i hrabrost kao i njezina kći.
- U svjetlu tragičnih okolnosti, izrazila je potrebu da se kao prioritet stavi dobrobit živih, posebno njezinog 12-godišnjeg sina, Alvara Enriquea, koji je usred nemira izgubio prst. Kao jedini preživjeli u svojoj obitelji, oni nose težinu ovog razornog događaja. Izražavajući svoje iskustvo, Fournier je podijelio da je tijekom svoje fotografske sesije doživio duboki osjećaj nemoći kada se suočio s mladom djevojkom koja se hrabro suočava sa smrću. U tom je trenutku shvatio da je njegov jedini način djelovanja bio snimiti scenu s najvećom preciznošću i optimizmom, u nadi da će to potaknuti pojedince da pruže pomoć onima koji su spašeni. Fournierova težnja naposljetku je ostvarena. Nekoliko dana nakon snimanja slike Omajre Sánchez, vidno pijane i s modricama na očima, koja se očajnički drži, objavljena je u magazinu “Paris Match”.
Ova snažna fotografija ne samo da mu je sljedeće godine donijela prestižnu titulu najbolje fotografije godine u svijetu, već je i izazvala val bijesa javnosti. Svijet je ostao u nevjerici dok je mučna smrt Omajre Sanchez pomno zabilježena, ne ostavljajući joj mjesta za bijeg. Šokantno pitanje koje je proizašlo iz ove tragedije bilo je kako je fotoreporter uopće mogao svjedočiti smrti trinaestogodišnje djevojčice. Međunarodno poznata slika koja prikazuje Omajrinu golemu patnju bila je toliko duboko uznemirujuća da je izazvala globalno negodovanje protiv žalosno neadekvatnih pokušaja spašavanja kolumbijske vlade.
- Iskazi očevidaca, kao i svjedočanstva volontera spašavatelja i novinara prisutnih na mjestu događaja, detaljno su opisali krajnje nedostatne spasilačke napore koje karakterizira potpuni nedostatak organizacije i raspoloživih resursa. Operacija spašavanja nije uspjela osigurati potrebne alate i opremu za spašavanje pojedinaca poput Omajre Sanchez, nedostajala je čak i osnovna pumpa za uklanjanje vode koja je predstavljala ozbiljnu prijetnju njezinom preživljavanju. Spasioci nisu mogli ranije osloboditi Omajru Sanchez jer su joj noge bile zarobljene srušenim zidom od opeke i rukama njezine preminule tete. Međutim, čak i da su toga bili svjesni ranije, još uvijek im je nedostajala potrebna mehanizacija da je izvuku iz olupine. Na licu mjesta novinari su svjedočili izostanku pomoći vojske i policije.
Umjesto toga, promatrali su nekoliko volontera iz Crvenog križa, kao i prijatelje i obitelji žrtava, kako hrabro plove kroz zahtjevan teren u nadi da će spasiti one koji su zarobljeni ispod blata i ruševina. Iznenađujuće, nitko od 100.000 kolumbijskih vojnika ili 65.000 policajaca nije bio raspoređen da pruži pomoć. General Miguel Vega Uribe, tadašnji ministar obrane, kasnije je izrazio kajanje, priznajući da njihova zemlja nema potrebnu opremu i resurse. Istaknuo je kako su učinili sve što su mogli, ali nažalost u tim ključnim trenucima od toga nije bilo ništa.
- General Uribe također je priznao da bi im, čak i da su poslane trupe, podmuklo blato gotovo onemogućilo bilo kakav značajan napredak. Izostala je pomoć stranih država, a helikopteri koje su poslale prijateljske zemlje za prijevoz ranjenika u bolnice stizali su sa značajnim kašnjenjem. Kao rezultat toga, liječnici su bili prisiljeni amputirati udove za najmanje 70 preživjelih koji su pretrpjeli teške ozljede. Suočen s optužbama da je iskoristio tragediju smrti Omajre Sánchez za osobnu korist, Fournier se branio izjavom da postoji bezbroj pojedinaca poput Omajre koji predstavljaju borbu osiromašenih i potlačenih. Kao fotoreporteri, dužnost nam je izgraditi vezu između tih priča i šireg svijeta. Fournier sebe smatra sretnim što je služio kao kanal, omogućujući ljudima da se povežu s Omajrinim narativom.
