Roditelji su se, kaže Milica Novković, pretvorili u neadekvatne sluge svoje srebroljubive dece.
Prema mišljenju stručnjaka, najveća greška roditelja danas je izvinjenje svojoj djeci, jer smatraju da to podriva njihov autoritet.
Kao rezultat ove nevolje, postali smo zarobljeni u izazovnim okolnostima bez načina za bijeg. U prethodnom susretu smo se upustili u razgovor sa profesorkom Milicom Novković na temu roditeljstva. Tokom našeg razgovora dala nam je niz principa kojih se treba pridržavati svaki savjestan roditelj zabrinut za dobrobit svoje djece.
Prema Milicinim rečima, savremeno vaspitanje koje karakteriše udobnost i popustljivost postepeno prevazilazi tradicionalnu porodičnu strukturu, što dovodi do njenog unutrašnjeg urušavanja.
U prošlosti su roditelji imali pogrešno uvjerenje da je pozitivno potkrepljenje, koje se često naziva “šargarepom”, revolucionaran koncept, koji ga izjednačava s ljubavlju. Međutim, u današnjem društvu roditelji su se transformisali u neadekvatne staratelje za svoju djecu, dok su djeca preuzela ulogu još tiranijeg gospodara. Ova novouspostavljena dinamika u modernim porodicama direktan je rezultat pretjerano popustljivog odgoja, koji paradoksalno uključuje i pretjerano maženje i stroga zakonska ograničenja.
Koristeći tehnike pozitivnog potkrepljivanja, kao što je nuđenje nagrada za zadatke kao što su jelo, pospremanje, korištenje noše i brzo spremanje za vrtić, nije iznenađujuće vidjeti da dijete razvija osjećaj da ima pravo. Kada su uvjetovani da očekuju poticaje poput telefona na dodir, slatkiša, crtanih filmova, igrica, nove igračke ili čak izmišljenog izgovora, njihova motivacija za izvršavanje zadataka se smanjuje osim ako u tome ne postoji nešto za njih.
Stoga, poticaj koji roditelji, posebno majke, koriste da odvoje svoju djecu od posla promoviše nepoštenje i malverzacije umjesto naklonosti. Ljubav ne može postojati tamo gdje prevladava lični interes.
Kada je dijete vođeno pohlepom, njegovo ponašanje može postati agresivno. Ova agresija proizlazi iz početnog iskustva da im se uskraćuje ili im se govori da nešto ne mogu imati. Uobičajena je reakcija djeteta da uzvrati na način koji je roditeljima zakonom zabranjen. Dijete razumije da ih društvo štiti i njihova prava kao djeteta, znajući da nikome nije dozvoljeno da digne ton ili digne ruku na njega.
U ovom slučaju dolazi do potpune zamjene uloga, pri čemu dijete preuzima poziciju diktatora, a roditelj poslušno služi. Dijete koje pokazuje crte pohlepe i agresije također ima tendenciju da ispoljava lijenost. Odbijaju da doprinose kućnim poslovima, zanemaruju pohađanje vrtića, izbjegavaju učenje i ne ispunjavaju svoje redovne porodične obaveze.
Kako bi zadržali osjećaj normalnosti, roditelji se često pretvaraju da je njihovo dijete centar njihovog univerzuma, pribjegavajući mitu kao sredstvu kontrole ponašanja djeteta. Međutim, kako dijete ulazi u pubertet, njihov utjecaj počinje jenjavati kako vršnjaci i društvo preuzimaju sve veću ulogu u oblikovanju njihovih postupaka i odluka.
Postaje očigledno da izgled može zavarati. Roditelji nisu svjesno odabrali da svoje dijete stave na vrh nepostojeće porodične hijerarhije. Umjesto toga, bespogovorno su prihvatili nametnuti luksuzni odgoj i dobili sve što su najmanje željeli. Svi ostali događaji su se odvijali i nastavljaju da se odvijaju nezavisno od njihove volje. Posljedice? I roditelji i djeca trpe patnju, željene nagrade ih dovode do ludila, a društvo postaje katalizator previranja.
Da li je ispravno pridržavati se nepisane norme da dijete treba njegovati do četvrte godine, jer se tada prvenstveno koriste obrazovni pristupi?
Od trenutka kada dijete uđe u ovaj svijet, ono posjeduje urođeno sjeme Ljubavi i Dobrote, zajedno sa svojim jedinstvenim talentima i biološkim i duhovnim zahtjevima. Nije potrebno mnogo vremena da se svjedoči o štetnim efektima pretjerano privilegovanog odgoja; dovoljno je samo prvih nekoliko godina. Konkretno, mislim na noviju eru obilježenu uvođenjem pametnih telefona u naše svakodnevno postojanje.
Jednostavnim davanjem malog djeteta telefonom na dodir, što je praksa koja je postala uobičajena u današnjem društvu, nehotice mu dajete nivo kontrole nad njihovim osnovnim potrebama koji je i opasan i nepoželjan. Ova novootkrivena kontrola znači da jedu bez obzira na svoju glad ili sitost, nesvjesni prirode hrane koju konzumiraju. Umjesto toga, jedu po vašoj naredbi, pridržavajući se vaših uputa o tome šta da jedu i koliko da konzumiraju.
Kako dijete postepeno stvara vezu s ovim tehnološkim uređajem, ono počinje da daje prednost virtuelnoj stvarnosti nad samom stvarnošću. Početni, istinski strah zamjenjuje se virtuelnim, što dovodi do toga da se dijete bori s prirodnim zaspavanjem i umjesto toga traži alternativne metode ili zauzima cijeli bračni krevet, ostavljajući oca da se povuče u dnevnu sobu. Ovo postepeno odvajanje od stvarnog života dovodi do toga da dijete gubi dodir sa svojom svrhom u ovom svijetu, a to je otkrivanje samoispunjenja kroz ljubav i dobrotu.
Od hranjenja i oblačenja do pranja zuba i stalnog podsjećanja na pravilno ponašanje, primjećujete da on jednostavno sjedi i radije da ga nose ili guraju u kolicima, izbjegavajući kontakt očima i govoreći do kasno, a prve riječi su mu umjesto toga “ju kad”. “mama” ili “tata”, kao što ste nedavno čuli.
Rasprostranjenost telefona na dodir dovela je do toga da oni postaju zamjena za različite aspekte naših života. Nažalost, kao rezultat toga, tradicionalna uloga roditelja u prirodnom roditeljstvu postepeno se smanjuje.
Nakon dvije godine korištenja pliša, postaje očigledno da ste naišli na blokadu, jer se čini da ništa ne funkcionira kako treba. To se može pripisati pogrešnom početku. Za uspostavljanje temelja za buduće godine rasta, ključno je da dijete ne bude izloženo ekranu tokom prve dvije godine. Ovo će utrti put za brojne radnje koje služe kao gradivni blokovi za naredne razvojne faze.
Nažalost, roditelji su u zabludi da ostvaruju pozitivne korake držeći korak s najnovijim tehnološkim dostignućima. Potrebno je minimalan intelekt da bi se zaključilo da njihove želje za zdravim, krepostnim djetetom i uspješnim učenikom neće biti ispunjene. Osnovne težnje svakog roditelja po rođenju djeteta – dobro zdravlje, moralni karakter i akademska izvrsnost – ostaće neostvarene.
Dobra vijest je da bez obzira na obim vaših prošlih grešaka zbog nedostatka znanja, sve greške se mogu ispraviti kroz stjecanje potrebnog obrazovanja.
Kada se suočimo s djetetom koje ne samo da žudi za ljubavlju, već želi i svu materijalnu imovinu koju njihovo društvo i generacija mogu ponuditi – od ekstravagantnih rođendanskih proslava do raznih lekcija i najnovijih sprava – kako se snaći u izazovu objašnjavanja da roditelj ne može ispuniti svaku materijalnu želju?
Za početak, dozvolite mi da pružim jasno objašnjenje pojma ljubavi u odnosu na nečije početno odrastanje. Kada se dijete rodi, ono posjeduje inherentni potencijal za ljubav, bezvremensku suštinu koja služi kao temelj za sve druge oblike naklonosti. Uloga roditelja je da njeguju okruženje koje omogućava da ovo sjeme procvjeta. Međutim, kada se koriste metode kao što su kažnjavanje, nagrada, razne vrste uslovljavanja, pretjerana zaštita od rada i odgovornosti, nedostatak strukture i discipline, zanemarivanje obrazovanja i upotreba praznih riječi koje zahtijevaju moralno ponašanje u nemoralnim okolnostima, potencijal za ljubav ostaje ugušen i ne razvija se.
Ljubav je zasenjena prisustvom interesovanja. Dijete koje izjeda pohlepa krije duboki rezervoar iskrivljenih želja. Ovo pohlepno dete, oblikovano pod uticajem “virtuelne guvernante”, poseduje veoma oponašajući um, žudi za svime što im upadne u oči. U nedostatku ljubavi, neutaživa glad za materijalnim posjedima ne poznaje granice. Roditelj, nesvjestan situacije koja se odvija, jednostavno slijedi hirove svog plišanog djeteta, nastojeći da ispuni njihove beskrajne želje. Pravdaju nedostatak sredstava, pribjegavajući kreditima ako je potrebno, a sve kako bi spriječili svoje dijete da doživi bilo kakav oblik patnje ili osjećaja drugačije od svojih vršnjaka.
Svrha postojanja djeteta je uspostavljanje ravnoteže između fizičkog i metafizičkog područja. Međutim, postizanje ovog cilja ostaje nedostižno sve dok nastavljamo da podržavamo zastarjele obrazovne paradigme i ne regulišemo utjecaj virtuelne stvarnosti na dijete.
Preporuka je da djeca mlađa od tri godine ne budu izložena ekranima, a kada krenu u školu roditelji bi trebali imati kontrolu nad daljinskim i odabirom virtuelnih sadržaja. Dijete koje je odgajano na nekonvencionalan način, lišeno kažnjavanja, nagrada i pretjerane kontrole, ali se umjesto toga fokusira na postavljanje zdravih granica, izrast će u zadovoljnu, popustljivu i uspješnu osobu tokom svog života.
Primijetivši da dijete nije gladno već da se zaigrano ponaša s hranom, mirno ga odvedite od stola. Nastavite da mirno završite svoj obrok, a kada dijete na kraju postane gladno, ono će izraziti svoju potrebu za hranom i pokazati zahvalnost, jer će njegov instinkt gladi funkcionirati i želudac će mu režati.
Prilagođavanje nakon pogrešnog korištenja sile za hranjenje djeteta, bilo putem telefona ili igračaka, nesumnjivo će predstavljati izazove. Dijete se može buniti i plakati kao odgovor na ove promjene, jer se u početku možda neće uskladiti sa svojim preferencijama. Međutim, ključno je ostati postojan u svom pristupu, izbjegavajući i kaznu i nagradu. Mnogo je korisnije da dijete izrazi svoje emocije kroz suze danas nego da se sutra suočite s velikom nevoljom, kada je problem značajno eskalirao.
