Moja šesnaestogodišnja kćerka tragično je izgubila život u saobraćajnoj nesreći prije devet mjeseci. Od tog dana, njena soba je ostala potpuno netaknuta. Sve je onako kako je ona ostavila – odjeća u ormaru, krevet uredno složen, knjige na stolu i njene sitnice na policama. Taj prostor za mene predstavlja utočište, mjesto gdje i dalje mogu osjetiti njeno prisustvo. Često odlazim tamo, sjedim i plačem, pokušavajući zadržati uspomenu na nju živom. Ta soba je jedino mjesto gdje još uvijek osjećam povezanost s njom i ne mogu ni da zamislim da se išta u njoj promijeni.
Situacija se zakomplikovala kada je došla vijest da će se moja pastorka, koja ima 15 godina, doseliti kod nas. Njena majka mora da se preseli u drugu saveznu državu zbog posla, pa je odlučeno da će djevojčica živjeti s nama. Naša kuća, međutim, ima samo dvije spavaće sobe – jednu koju koristimo ja i moj suprug, i drugu koja je pripadala mojoj pokojnoj kćerki.
Kako nismo imali druge opcije, razmišljala sam o malom prostoru u kuhinji gdje bi možda mogao stati krevet. Tada sam jasno rekla: “Soba moje kćerke nije dostupna. Može se napraviti mjesto za spavanje u kuhinji.”
Moj muž na to nije rekao ništa, a njegova kćerka je samo tiho klimnula glavom i osmijehnula se, što me na trenutak zbunilo. Pomislila sam da je sve dogovoreno i da će se prilagoditi toj situaciji.
Ali sutradan, kada sam se vratila kući, dočekao me prizor koji mi je slomio srce. Soba moje kćerke više nije bila ista. Njene stvari su bile sklonjene, odjeća prebačena u mali ormar, a mjesto njezinih uspomena sada je zauzimala garderoba moje pastorke. Posteljina s kreveta je uklonjena, neki komadi namještaja su pomjereni, a sve što je podsjećalo na moje dijete jednostavno je nestalo.
- Ostala sam ukočena. Srce mi je tuklo toliko glasno da sam mislila da će eksplodirati. Osjetila sam kako mi se u prsima skuplja tuga koja se pretvorila u bijes. Vikala sam na muža, pitala ga kako je mogao učiniti nešto tako okrutno bez da me pita.
On je, mirnim ali oštrim tonom, rekao: “Nikada nećeš učiniti da se moja kćerka osjeća nepoželjno u kući svog oca!” Te riječi su me pogodile poput noža. U tom trenutku imala sam osjećaj da pored mene ne stoji čovjek kojeg poznajem, nego stranac. Nisam mogla vjerovati da je mogao biti tako hladan i bezosjećajan prema mojoj kćerki – samo zato što ona nije bila njegova.
Sada se osjećam potpuno izgubljeno. S jedne strane, razumijem da i njegova kćerka treba prostor i da se mora osjećati kao dio porodice, ali s druge strane, moja rana je još uvijek svježa i nije spremna da se zatvori. Pomisao da sam izgubila i posljednje mjesto gdje sam mogla osjetiti svoju kćerku me paralizira.
Počela sam razmišljati o tome da ga napustim. Ako je mogao tako olako ukloniti svaki trag mog djeteta i pregaziti moje osjećaje, kako da nastavim s njim? Zar je zaista morao odabrati takav način da uključi svoju kćerku, bez obzira na moju bol?
Ne znam šta da radim. Rastrzana sam između toga da budem majka koja čuva uspomenu na svoje dijete i supruga koja bi trebala imati razumijevanja za potrebe svog muža i njegove kćerke.Da li sam ja nerazumna? Da li je moje insistiranje da soba ostane netaknuta zaista sebično? Ili je moj muž pogriješio jer me nije uključio u odluku?Treba mi savjet. Osjećam da stojim na ivici i da bi svaki naredni potez mogao zauvijek promijeniti moj život.
