Dugi niz godina Samir je tragao za svojim poreklom, a neočekivan preokret dogodio se tokom turističke posete manastiru. Samir Pajazitović, koji potiče iz Beograda, rođen je od oca Mustafe i majke Selime. Još od najranijeg detinjstva, bio je uronjen u islamske običaje i vrednosti, ali iz nepoznatih razloga nije se osećao povezanim s njima.

Želja da istraži svoje korene postajala je sve jača kako je prolazio kroz život. Nakon dugogodišnje potrage i unutrašnje borbe, posebno sa samim sobom, Samir je osetio pravo ispunjenje kada je shvatio da pripada tamo gde je sada. Primetio je da se oseća prijatnije u crkvi nego u džamiji, što je bilo dovoljno da promeni svoju veru i pridruži se pravoslavlju. Iako je njegova porodica izbegavala raspravu o poreklu u njegovom detinjstvu, Samirova unutrašnja potreba da istraži svoje korene postajala je sve jača kako je odrastao. Nazvao je tu potragu “borbom”, koja je prvo bila unutarnja borba sa samim sobom, a zatim i sa svetom oko sebe. Tokom ovog istraživanja, nekoliko puta je bio na ivici odustajanja, ali konačno otkriće svog porekla od loze Mrnjavčevića dodatno ga je ohrabrilo da nastavi svoju misiju. Lazar, koji sada živi između Srbije i Grčke, trenutno boravi na Krfu, i objašnjava kako je sve počelo.

“Rođen kao musliman, s vremenom sam osećao veću privlačnost prema crkvi i manastiru nego prema džamiji, u koju zapravo nisam ni ulazio. To je trajalo sve do pre oko 15 godina, kada sam s prijateljima posetio jedan manastir. Tada smo svi dali imena za molitve tokom liturgije. Ja sam naravno naveo svoje muslimansko ime, Samir. Kada je mati manastira pročitala moje ime, pitala je ko sam ja. Odgovorio sam, a ona je rekla da nisam pravoslavne vere, ali da to nije problem, jer je verovala da ću se kroz neko vreme obratiti pravoslavlju”, priseća se Lazar. Krenuo je u istraživanje, ali istovremeno se bojao šta bi mogao otkriti o sebi.

“Na početku putovanja, nailazio sam na prepreke, jer je informacija bilo malo. Želeo sam da saznam što više, da objasnim sebi zašto se osećam drugačije, ali istovremeno me je plašilo šta bih mogao saznati o sebi i svojoj prošlosti. Nakon mnogo pokušaja i nekoliko trenutaka odustajanja, sudbina mi je osmehnula. U jednom članku novina o poreklu nekih poznatih ličnosti iz Bosne i Hrvatske, pronašao sam ime Ejupa Ganića, dedinog brata, koji je navodno bio deo porodice Mrnjavčević. Kada sam to pročitao, dobio sam novi podstrek da nastavim već započetu potragu”, objašnjava Lazar. U isto vreme, imao je san koji ga je snažno inspirisao da odmah ispuni svoju želju za promenom vere, ili kako kaže, povratkom vere. Odlučio je da poseti crkvu Vavedenja Presvete Bogorodice u Vrbasu, gde je detaljno objasnio svešteniku svoje motive. Sveštenik je bio iznenađen, ali kako bi Lazar bio siguran da njegova odluka nije impulsivna, preporučio mu je nekoliko knjiga za čitanje i dao mu nedelju dana da pažljivo razmisli. Bez ikakvog oklevanja, pre deset godina, Lazar je potvrdio svoju veru u Vrbasu. Lazar je izjavio da je pre deset godina obnovio svoju veru i ispravio nepravdu koja je zadesila njegovu porodicu, veru koja im je oduzeta kroz poturčavanje ostatka Mrnjavčevića. Tvrdi da će vaspitavati svoje potomke u skladu s pravoslavljem.

Lazar naglašava da nije jedini u svojoj porodici koji je krenuo tim putem, ističući da je i njegov rođeni brat Amir krenuo istim putem. Nedelju dana nakon Lazarevog krštenja, Amir je takođe primio Pravoslavnu veru i dobio ime Đorđe. Zbog toga je, kako kaže, veoma srećan i zahvalan. “Ja nisam usvojio pravoslavnu veru, ja sam je povratio. Sve što se događa, dešava se uz Božiju volju i njegovu pomoć.” “Krštenjem sam doživeo istinsku sreću i osećaj pripadanja”, zaključuje Lazar. Već 10 godina je u braku sa svojom suprugom, a njihov odnos je harmoničan već 2 godine. Imaju ćerkicu i uživaju u porodičnom životu.