Srpski teniser koji je u žiži medijskih izvještaja već nekoliko godina, iz dana u dan nastavlja fascinirati domaću ali i svjetsku javnost. Novak Đoković ponosno nosi titulu najboljeg tenisera u historiji “bijelog sporta”, a nepobitni dokazi su njegovi mečevi koji su svakoga puta ispraćeni velikim brojem njegovih obožavatelja.
- Ne može se poreći da Novak Đoković nosi titulu najvećeg tenisača u povijesti sporta, a dokazi koji podupiru tu tvrdnju su neupitni. Međutim, ova godina nije dobro počela za njega, jer se bliži kraj mjeseca, a on tek treba osigurati predstojeće naslove ili sudjelovati na turnirima. Prema riječima Bojana, prijatelja Novaka Đokovića iz djetinjstva koji je nedavno govorio za Sportal, Novak je još kao dječak pokazivao izniman talent i uzorno ponašanje na teniskom terenu i izvan njega.
Bojan se rado prisjeća svih nestašnih i razigranih trenutaka koje su on i Novak dijelili u renomiranoj školi “Bora Stanković”, bilo da je riječ o učionici, toplicama ili okolnim kvartovima. Ova škola slovi za iznimne učenike i sportaše, a upravo se u Novakovoj generaciji Filip Filipović pojavio kao izuzetan prvak. Tijekom svoje mladosti, Novak se svim srcem posvetio nastojanju da postane najizuzetniji tenisač koji je ikada krasio ovaj sport. Bojan, blizak prijatelj iz Novakova djetinjstva, podijelio je uvide u Novakov nepokolebljiv karakter i kako ga uspon do slave nije ni na koji način promijenio.
Novak je ostao uporan u svojoj predanosti ponovnom hvatanju trenutaka koje je propustio tijekom školovanja, potaknut nepopustljivom odlučnošću. Što se tiče tipičnih aktivnosti, nije pokazao odstupanja od norme bilo kojeg drugog djeteta, ali je njegovo umijeće u sportu bilo izrazito iznimno. Nedavno sam razgovarao sa svojim prijateljem i kumom Aleksandrom, koji je igrao za Rad, a sada radi kao trener omladinskog nogometa u Americi. Oboje imamo živa sjećanja na naše školske dane, posebno na vrijeme kada smo bili u istom razredu.
Ovo nas sjećanje vraća ili u treći ili četvrti razred, gdje su rođendani uvijek bili uzbudljiva prilika, čak i ako su padali na vikend. Ponedjeljkom bi dolazio noseći kutiju čokoladnih banana i dijelio ih svim prijateljima, kao da je to neizgovorena zapovijed među djecom. U ponedjeljak je naša grupa doživjela divno iznenađenje kada smo naišli na impresivnu izložbu banana. Na naše zadovoljstvo, čak nam se odlučila pridružiti i Novakova mama. Ovo okupljanje imalo je poseban značaj jer je Novak imao iskrenu namjeru iskazati svoju zahvalnost poklonom malog pehara. Naša nas je znatiželja navela da nagađamo je li ovaj pehar njegov prvi trofej od proteklog vikenda ili je već ostvario pobjedu tijekom blagdanskog razdoblja.
Kako se doznaje, Novak je sudjelovao na dječjem turniru na kojem je uspostavljena jedinstvena tradicija – pobjednik svakog ponedjeljka u znak slavlja donosi čokolade. Počevši od tog trenutka, naša je tjedna rutina uključivala uživanje u čokoladicama svakog ponedjeljka tijekom cijele godine. Razina iščekivanja dosegla je vrhunac kada je izašao kao pobjednik ne samo na jednom, već na dva turnira, zaradivši si dvije dodatne bombone.
Atmosfera je uvijek bila ispunjena radošću i zabavom, osobito kada se vrtjela oko specifičnog trofeja koji je nevjerojatno podsjećao na Kip slobode, osim što je umjesto baklje na svom vrhu ponosno pokazivao loptu. Tijekom jednog zadivljujućeg ponedjeljka pred nama se odigrala neuobičajena pojava: nestašica čokoladica. Očekujući sa zebnjom njihov dolazak, naš prijatelj je zaprepašteno priznao: “Poražen sam na turniru.” Ostali smo zatečeni i zaigrano komentirali: “Nezamislivo je da ste izgubili.” Ova se šala pretvorila u šalu koja se ponavljala, gdje bi on stalno donosio čokolade, ne s namjerom trijumfa, nego radi našeg uživanja.
Njegovu smo kolekciju čokolada u svojoj mladenačkoj naivnosti smatrali bezazlenom i iščekivanom, niti jednom ne dovodeći u pitanje njihovu važnost. U tom razdoblju, među svim osobama koje sam poznavao, on je bio jedini koji se bavio teniskim sportom, meni tada stranim pojmom. Zapravo, upoznao nas je čak i s minijaturnim reketima kojima smo zaigrano baratali udarajući rukama po njima. Aktivno nam se pridružio u raznim aktivnostima, ostavivši neizbrisiv trag u našim zajedničkim sjećanjima. Danas, kad bi netko spominjao te trenutke, u odgovoru bi se neminovno spominjalo Novakovo sudjelovanje. Zaista je divno razmišljati o tome da je on, kao i mi ostali, u to vrijeme bio samo dijete – prisjetila se suputnica Novaka Đokovića iz djetinjstva.
Dok je bio u razredu od 6 do 8, slijedio je neobičan obrazac pohađanja škole samo prvih mjesec dana prije nego što je nestao do kraja akademske godine. Tek bi se zadnjih 10 dana prije završetka školske godine ponovno pojavio, tražeći ocjenjivanje ocjena i osiguravanje uspješnog završetka svih predmeta. Sretali bismo ga tijekom zimskog raspusta kada bi dolazio na Banjicu i raspitivao se o našim aktivnostima i gdje smo. U tom razdoblju upisuje Akademiju Nikola Pilić u Münchenu. Odgovornost za prikupljanje materijala povjerena je skupini izvanrednih pojedinaca. Kad bi njegova majka otišla, skupila bi tajne dokumente i odvezla ih u München. Po dolasku pokazao je iznimne uspjehe, nadmašivši čak i one koji su školu upisali cijelu godinu.
Noletov suputnik iz djetinjstva prepoznao je cijenjenu poziciju koja se može postići isticanjem na školskim sportskim natjecanjima i izlaskom kao pobjednik. Znatan dio učenika Omladinske škole Rad aktivno je sudjelovao u sportskim aktivnostima. U našoj generaciji ja sam se našao u VIII/4 uz Novaka, dok je Filip Filipović bio u susjednoj učionici VIII/2. Vrijedi spomenuti da je Filipović, inače naš blizak prijatelj, netko s kim se poznajemo na najobičniji način. Zanimljivo je da je naša škola imala brojne izuzetne sportaše. Koliko se sjećam, u našem razredu bilo je troje pojedinaca koji nisu pokazivali sklonosti prema sportu. Oni bi ostali na periferiji dok bi se mi ostali bavili igrom, osim Novaka koji bi nam se na kraju pridružio.
Niotkuda, jedan od učenika nesportaša je uzviknuo: “Gle, igra!” Na zvuk tih riječi Novak se brzo povukao i sakrio, potpuno svjestan da će biti podvrgnut strogom ukoru ako ga otkriju u nogometnoj utakmici. Zabrinuti za njegovu dobrobit, naš glavni prioritet bio je osigurati da se ne izloži opasnosti od ozljeđivanja. Međutim, trinaestogodišnjak se suočio s izazovom u artikuliranju zašto se nije mogao pridružiti igri. Kako bismo ga podržali, osmislili smo plan da mu pružimo privremeni izgovor da napusti teren, omogućivši mu da se kasnije vrati i nastavi igrati nogomet s nama. Ova anegdota samo je djelić zadivljujuće priče Novakove prijateljice iz djetinjstva u intervjuu za portal Blic.
