U današnjem članku donosimo zanimljivu priču o datumu 13. novembar 2026. godine, koji se već decenijama povezuje s izrazom „sudnji dan“, iako iza njega ne stoji nikakvo proročanstvo niti predviđanje smaka svijeta. Sve je počelo još 1960. godine, kada su trojica istraživača u časopisu „Science“ objavila matematički model rasta svjetske populacije koji je upravo taj datum označio kao ekstremnu tačku njihove krive.
Petak, 13. novembar 2026. zvuči kao datum iz apokaliptičnog scenarija, ali njegovo porijeklo nije povezano s proročanstvima. Troje istraživača objavilo je 1960. godine u časopisu „Science“ matematički model prema kojem bi, kada bi tadašnji rast svjetske populacije beskonačno nastavio istim trendom, kriva došla do ekstremne tačke upravo 2026. godine. Rad nije predviđao nestanak čovječanstva, već je pokazivao koliko apsurdan rezultat može dati jednostavno produžavanje jednog demografskog trenda.
Datum 13. novembar 2026. već na prvi pogled djeluje kao nešto što bi se moglo povezati s proročanstvom ili pričom o kraju svijeta. Posebno zato što pada u petak trinaesti. Međutim, njegovo porijeklo je mnogo drugačije i vodi do naučnog rada objavljenog prije više od šest decenija.
Heinz von Foerster, Patricia M. Mora i Lawrence W. Amiot objavili su 1960. godine u časopisu „Science“ rad pod naslovom „Doomsday: Friday, 13 November, A.D. 2026“. Uprkos dramatičnom nazivu, autori nisu tvrdili da će tog dana Zemlja nestati niti da će čovječanstvo doživjeti katastrofu. Njihov zaključak bio je rezultat matematičke ekstrapolacije historijskih podataka o rastu stanovništva.
Kako je matematički model stigao baš do 13. novembra 2026.
Istraživači su posmatrali podatke o rastu ljudske populacije i zaključili da se tadašnji trend može približno opisati hiperboličnom krivom. Takav model pretpostavlja sve brži rast stanovništva kako vrijeme prolazi.
Ako se takva kriva nastavi dovoljno daleko bez ikakve promjene, ona dolazi do matematičke singularnosti – tačke u kojoj bi model praktično zahtijevao beskonačnu populaciju. U njihovom proračunu tačka se pojavila u godini 2026,87, što je prevedeno na datum 13. novembar 2026.
Ključne informacije:
- Rad je objavljen 1960. godine u časopisu „Science“.
- Autori su bili Heinz von Foerster, Patricia M. Mora i Lawrence W. Amiot.
- Model se zasnivao na historijskim podacima o rastu svjetske populacije.
- Datum 13. novembar 2026. predstavljao je matematičku krajnju tačku modela, a ne predviđanje stvarne katastrofe.
Upravo je dramatični naziv „Doomsday“ trebao naglasiti problem sa slijepim produžavanjem postojećeg trenda. Ako bi se rast stanovništva zaista beskonačno ubrzavao po istoj matematičkoj putanji, model bi neminovno proizveo fizički nemoguć rezultat.
Stvarni demografski razvoj krenuo je drugim putem
Tokom narednih decenija postalo je jasno da svjetska populacija neće beskonačno slijediti hiperboličnu krivu iz modela iz 1960. godine. Broj stanovnika nastavio je rasti, ali se stopa rasta počela smanjivati, dok su brojne zemlje ušle u period niskog nataliteta i ubrzanog starenja stanovništva.
Prema projekcijama Ujedinjenih naroda navedenim u izvornom tekstu, svjetska populacija je 2024. godine iznosila oko 8,2 milijarde ljudi. Očekuje se da bi mogla dostići približno 10,3 milijarde sredinom 2080-ih, nakon čega bi počelo postepeno smanjenje. Za kraj stoljeća navodi se procjena od oko 10,2 milijarde stanovnika.
Važan trenutak: Model iz 1960. nije „pogriješio datum smaka svijeta“ jer smak svijeta nikada nije ni bio njegova stvarna tvrdnja. Ekstremni rezultat pokazivao je šta bi se dogodilo kada bi se jedan tadašnji trend bez promjene produžio do njegove matematičke granice.
Šta će se zapravo dogoditi 13. novembra 2026.
Prema smislu originalnog rada, ne postoji razlog da se očekuje bilo kakav poseban globalni događaj upravo tog datuma. Zanimljivost je prvenstveno historijska: čovječanstvo će stići do tačke koju je jedan matematički model prije 66 godina označio kao granicu vlastite formule.
Vrijednost tog primjera danas je upravo u poređenju matematike i stvarnosti. Model je mogao nastaviti krivu pod pretpostavkom da se ništa neće promijeniti, ali stvarna društva mijenjaju obrasce rađanja, životni vijek, ekonomiju i ponašanje. Zbog toga dugoročne projekcije zavise od pretpostavki na kojima su izgrađene.
Druga studija govori o milijardi godina, ali o sasvim drugoj temi
Uz priču o datumu iz 2026. ponekad se spominje i istraživanje Kazumija Ozakija i Christophera Reinharda, objavljeno 2021. godine u časopisu „Nature Geoscience“. Međutim, riječ je o potpuno drugačijem naučnom pitanju – dugoročnoj budućnosti Zemljine atmosfere.
Prema modelu navedenom u tekstu, atmosfera s količinom kisika većom od jedan posto današnjeg nivoa mogla bi se održati prosječno još oko 1,08 milijardi godina, uz određeni stepen neizvjesnosti. Dugoročno povećavanje Sunčeve sjajnosti mijenjalo bi klimatske i ugljične cikluse, što bi u veoma dalekoj budućnosti moglo dovesti do velikog pada atmosferskog kisika.
Ni taj rezultat ne predstavlja datum nestanka čovječanstva. Kao i model iz 1960. godine, riječ je o pokušaju da se kroz određene pretpostavke opiše jedan dugoročni proces, a ne o kalendarskom predviđanju kraja ljudske vrste.
Zbog toga 13. novembar 2026. ostaje zanimljiv prvenstveno kao primjer granica matematičkih projekcija. Prije više od šest decenija troje naučnika pokazalo je gdje bi tadašnja kriva rasta stanovništva završila kada bi se nastavila bez promjene. Stvarni demografski razvoj krenuo je drugačijim putem, pokazujući koliko se dugoročna budućnost može promijeniti kada se promijene ponašanje ljudi i društveni trendovi.
